Zadivljujuće značenje Isusove izjave: ”Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.”

Nikada se nije dogodilo takvo što, nitko nije umro na takav način.

Koje je značenje Isusove izjave: ”Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.” (Lk 23,46)?

Način na koji je naš Gospodin umro je jedinstven. Njemu život nije bio oduzet, već Ga je sam predao, kako nam i sam kaže: ”Zato me ljubi Otac što ja dajem život svog, da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne može oduzeti, nego ga ja sam os sebe dajem. Imam vlast dati ga, imam vlast opet ga uzeti…” (Iv 10,17-18).

Kristu nitko nije oduzeo život. Najsnažniji dokaz o tome jest predavanje Duha u Očeve ruke. Isus je rekao: ”Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.”, no Duhom Svetim nadahnuti pisci evanđelja nam donose tri različita izraza pri opisivanju tog događaja.

U Evanđelju po Mateju 27,50 čitamo: ”A, Isus opet povika jakim glasom i ispusti dušu.” Precizniji prijevod te grčke riječi bi bio ”otpusti” duh. Takav izraz je primjeren za Matejevo evanđelje ili kraljevsko evanđelje koje predstavlja Isusa kao ”Sina Davidova; Kralja židovskog”. Takav izraz, prikladan za kraljevsko evanđelje u misli nam donosi sliku kralja koji otpušta slugu.

Riječ koju koristi Marko, u čijem evanđelju je Isus predstavljen kao sluga je ista kao i riječ iz Lukinog evanđelja, koje pak prikazuje Isusa kao savršenog čovjeka, napominjući kako je Isus ”izdahnuo svoj duh”. Podnio je smrt pasivno.

U Ivanovom evanđelju, koje govori o Isusovoj božanskoj slavi, Duh Sveti koristi drugačiju riječ, ”… nakloni glavu i predade duh.” (Iv 19,30). Isus, u skladu sa svojom božanskom slavom, predaje svoj duh, kao netko tko ima potpunu vlast to učiniti, On ”daje” svoj duh!

Kako bi pomirenje bilo potpuno bile su potrebne dvije stvari: prvo, trebalo je u potpunosti zadovoljiti Božju svetost i pravednost, a to je bilo moguće samo ako Spasitelj pretrpi izljev Božjeg gnjeva. Isto je i u učinio.

Sada ga je čekala još jedna stvar: Spasitelj je morao iskusiti smrt. ”I kao što je ljudima određeno jednom umrijeti, potom dolazi sud” (Heb 9,27), takav je redoslijed kog grješnika, smrt pa sud. Sa Spasiteljem je bilo drugačije, prvo je pretrpio Božju osudu za naše grijehe, a potom umro.

Stigao je kraj. U Njegovom besprijekornom ponašanju vidimo jedinstvenost, Njega smrt nije pobijedila, već On sam, jakim glasom, vikne predajući svoj duh u Očeve ruke.

Nikada se nije dogodilo takvo što, nitko nije umro na takav način. Njegovo rođenje je isto tako bilo jedinstveno, Njegov život je bio jedinstven, a jedinstvena je i Njegova smrt (…)

Kada je Isus svoj duh predao u Očeve ruke, zajedno s Njim, je predao i nas Ocu na čuvanje. Isus Krist niti je živio niti je umro za sebe, već za vjernike. Očeve ruke su to mjesto vječne sigurnosti i tu je Spasitelj predao svoj narod, gdje su zauvijek sigurni. Samo nanovo rođeni duh se može pouzdati u sigurnost u Očevoj ruci (…)

Nevjernici će također doći u Božje ruke, no to će biti na njihovu žalost, a ne na radost. Oni će uvidjeti kako je strašno pasti u ruke Boga živoga (Heb 10,31). Past će u ruke pravde, a ne u ruke ljubavi.

Autor: A. W. Pink