Jeste li i vi član crkve? Ako jeste, onda je ovaj članak baš za vas! Kao crkveni službenik (pastor/prezbiter/župnik – nazovite to kako želite) veoma volim članove svoje zajednice i ono do sad učinjeno u svim društvima kojima sam služio. Ali ponekad si razmišljam: da barem svi shvate nekoliko jednostavnih stvari – to bi učinilo veliku razliku!
Ovdje se nalaze neke od tih stvari. Nadam se da će vam neke biti tek podsjetnik na ono što već znate, dok ćete se s drugima tek upoznati. I kao rezultat toga, možda vaša crkva i službenici postanu iznimno blagoslovljeni.
1. Evanđelje je pitanje života i smrti. Kršćanska vjera nije hobi ili interesantna filozofija. Prema Isusu, Bibliji i glavnim vjerovanjima, evanđelje (između ostalog) govori o vječnosti nakon smrti, ili s Bogom ili bez Njega. Ne znam što ima važnije od toga.
2. Evanđelje govori o pokajanju i vjeri. Evanđelje ne govori o tome kako biti dobar, ili pak (prvenstveno) kako činiti dobra djela (premda su ona svakako poželjna). Tu se radi o prepoznavanju naših padova (grijeha) i naše apsolutne bespomoćnosti u spašavanju samih sebe, odakle dolazi naša potreba za izbaviteljem (spasiteljem) Isusom. Pokajanje je promjena srca, uma i volje. Vjera nije osjećaj, već odluka kojom u središte svog povjerenja u životu stavljamo Krista (radije nego zdravlje, bogatstvo ili uspjeh, npr).
3. Isus je taj koji sve mijenja. Isus nije „naš svemirski kompa s kojim je zabavno provoditi vrijeme“. On je Bog – što znači Gospodar. Nasljedovanje Isusa bi trebalo utjecati na naše vrijeme (uključujući i običaje nedjeljom); na naš novac (što vodi u žrtvenu darežljivost)) i na ono što gledamo, čitamo i gledamo online. Nasljedovanje Isusa vodi u samoodricanje, a ne u kulturološku normu samozadovoljstva. I trebali bismo svoj identitet pronalaziti u Njemu, radije nego u svom poslu, zemlji, seksualnosti ili obitelji.
4. Crkva nije mjesto gdje idemo samo ako smo u mogućnosti. Crkva je zajednica kršćana. Nedjeljom, kršćani ne idu ‘u crkvu’, već, kako je to netko značajno izrekao, nedjeljom crkva ide ‘u zgradu’. Redovito klanjanje osmišljeno je od Isusa, očekivano je u Novom Zavjetu i ključno ne samo za nas, već i za druge kršćane. Ako dijelovi Kristova tijela svakodnevno ‘odumiru’, to je kao da fizičkom tijelu njegovi udovi nasumično prestanu izvršavati svoju ulogu. Da svaki član crkve dođe svaki vikend (ne uzimajući u obzir nepromjenjive radne rutine, bolesti, praznika, hitnih slučajeva itd), kršćanstvo na Zapadu bi bilo potpuno drugačije (i skoro 3 puta snažnije nego što jest!).
5. Naša uvjerenja o Bibliji oblikovao je Isus. Kao što je to rekao Nicky Gambel iz Alpha tečaja: „Prema Isusu, ono što kažu Pisma, to kaže Bog.“ (Mk 7, 5-13). Ako je Isus naš Gospodin, naš stav prema Pismima trebao bi biti poput Njegovog. Ovo visoko mišljenje o nadahnuću Biblije smatra se već godinama univerzalnim među crkvama širom svijeta. A tu je i nadbiskup Rowan Williams koji kaže: „Kršćani vjeruju da je Bibliju nadahnuo Bog – što znači da vjeruju da su tekstovi sadržani u Bibliji sastavljeni od strane pomoći Duha Svetoga te da savršeno razumiju Božju volju.“ To ne znači da ju to čini lakom za interpretirati, ali početna točka je vrlo bitna.
6. Duh sveti je osoba, a ne stvar. Duh sveti nije kršćanska istoznačnica za ektoplazmu, nešto nejasno duhovne dimenzije što uokolo lebdi i povremeno zastrašuje ljude. On je „Duh Isusov“ (Dj 16,7). Isus o njemu govori u osobnim terminima i to je razlog zašto Duha Svetoga ne opisujemo kao „to“, baš kao što netko ni vas ne bi opisao kao „to“.
7. Božji glavni plan za vaš život nije sreća, već posvećenje. Bog nas može vrlo izričito usmjeriti da činimo neke stvari. Može nas blagosloviti i dati nam mnogo toga na uživanje. Ali, učinio On to ili ne, za svakog kršćanina, Božja volja nas prvenstveno i najprije želi obnoviti i suobličiti Kristovoj osobnosti. Ovaj je život prvotno kamp za izgradnju naše duhovne kondicije, a ne izletnički kamp. Ovo vodi u sljedeću točku.
8. Zbunjenost i nevolje su normalna pojava. Bog nas želi suobličiti Kristu i zbog toga, patnja će biti neizbježna. Čak je i Isus na nekin način tajanstveno postigao „savršenstvo kroz patnju“ (Hebr 2,10). Općenite poteškoće su nešto sasvim očekivano (Iv 16, 33; 1 Pt 4,12; 1 Sol 3,3; Jak 1,2 itd.). Određena patnja upravo zbog toga što smo kršćani je također uobičajena (2 Tim 3,12). Trebamo očekivati oboje. I, kao što smo shvatili, patnja boli.
9. Rast kršćana je nužan. U skladu sa svim rečenim do sad, ne postoji veća čast od rasta u sljedbeništvu kroz redovito čitanje Pisma i susreta s drugim kršćanima. Možda se ponekad osjećamo prezauzetima, ali nekako, kada Boga stavimo u središte, On pronađe način da mi ipak imamo vremena za sve ostalo.
10. Crkveni službenici nisu ovdje kako bi nam iznosili vlastito mišljenje. Mi smo ovdje kako bi vas poučili „svemu naumu Božjemu“ (Dj 20,27) i da vodimo (odnosno budemo pastiri/vođe) crkvu prema tome. Ako vas ne učimo Bibliji, činimo to krivo ili bezbožno, prekorite nas. Inače, u općenitim uvjetima, Hebrejima 13,17 čini život mnogo jednostavnijim!
Koja vas se od ovih stvari posebno dojmila? I kako ćete vi – i vaša crkva – postati drugačiji kao rezultat ovoga?
Autor: David Baker; Prijevod: Suzana Z.; Izvor: Christian Today
