dan kada sam razmišljao da si oduzmem život
Foto: Pixabay

Sjećam se kako sam sjedio u svome automobilu, 1997 Toyota 4Runner, prazan i pun mržnje prema Bogu. Bio sam jako depresivan, nošen anksioznošću i vrlo skeptičan prema životu. Nije bilo važno koliko sam lijekova probao ili na koliko savjetovanja sam otišao. Uvjerio sam sebe da nikoga na svijetu ne bi bilo briga ako odem. Bio sam sam sebi najgori neprijatelj. Bio sam upravo ondje gdje je Sotona želio da budem.

Nikakva količina lijekova protiv depresije me nije sprečavala da potonem. Nikakva količina savjetovanja me nija sačuvala od toga da mislim kako sam bezvrijedan. Nikakva količina istine me nije čuvala od vjerovanja u laži. Bilo mi je 18 godina i pokušavao sam pronaći svoje mjesto u svijetu, sve vrijeme ignorirajući sve ono što sam naučio o Bogu.

Depresija vas čini slijepima za sve ono što ste ikada naučili da je istina o Bogu.

To je blokada koja vam priječi osjećati bilo što drugo sem tame. Sa samo 18 godina, bio sam glavni akter na zabavi zvanoj „usamljenost“.

Dok sam sjedio u automobilu koji su mi majka i otac s ljubavlju poklonili dvije godine prije, sjećam se s koliko truda sam se pokušavao uvjeriti da je život vrijedan življenja, i da postoji nešto zbog čega je zapravo vrijedno živjeti. Ali kako je moje uvjeravanje nastavljalo s neuspjehom, tako je misao o završetku moga života dalje rasla. Na internetu sam potražio „bezbolni načini za počiniti samoubojstvo“ i razrađivao u glavi kako bi se sve odvijalo. Pitate se zašto? Zato jer završiti sa svime je bilo lakše nego priznati svoju slomljenost drugima.

Gledajući izvana, nitko ne bi očekivao toliku bol kakvu sam ja osjećao sa 18 godina. Imao sam obitelj punu ljubavi, velike ciljeve i veliku grupu prijatelja. No, iako je sve izgledalo divno s vanjskog gledišta, nitko nije znao da sam u borbi s tom boli posljednjih 5 godina svoga života. Svega mi je bilo preko glave, i nisam se više mogao nositi s tim. Kanačno sam bio spreman sve pustiti.

Dok sam vapio Bogu, već prekriven vlastitim znojem i suzama, sjećam se nečeg neodoljivog što sam osjetio. Mojim krikovma: „Ne mogu više ovako, Bože!“ je uzvraćeno osjećajem Njegove prisutnosti, prisutnosti koja se riječima ne može opisati. Dok sam nastavio dijeliti svoju ljutnju sa Onim koji me stvorio, primijetio sam lagano stišavanje svoga glasa, moj bijes je prestajao, a moje srce je počinjalo utrku da se vrati u normalno stanje. Bog je konačno prekinuo moje povike i rekao: „Daj mi priliku!“

Ali Bože, ne želim se više osjećati ovako!“, sjećam se da sam povikao. Njegov odgovor je bio nešto što nikada neću zaboraviti: „Ni ja ne želim da se tako osjećaš. Daj mi priliku.“

Kada sam se probudio sljedeće jutro, nisam bio siguran kako sam završio u svojoj kući. Bio sam zbunjen, odmoran i nekako ispunjen radošću zbog onoga što će dan donijeti. Dok sam se prisjećao onoga što se dogodilo dan prije, „Daj mi priliku“ je odzvanjalo u mojoj glavi.

Dok sam išao na posao, očekivao sam da će se nešto veliko dogoditi. Želio sam da mi Bog pokaže kako je bilo vrijedno dati mu šansu. Želio sam da mi Bog pokaže kako je život vrijedan življenja. Sjećam se kako sam se zabilježio pri dolasku na posao, stavio oznaku s imenom i krenuo tamo gdje ću provesti narednih 8 sati toga dana, još uvijek očekujući da će Bog učiniti nešto veliko.

Sjećam se kako sam mislio „Evo idemo“ kada je prvi klijent došao do mene. „Jarrid, jesi li to ti?“ rekao je visoki, mršavi, dugokosi muškarac ispred mene. Nastavio je objašnjavati da smo išli u srednju školu zajedno, ali da ga se možda ne sjećam jer je bio nekoliko razreda ispred mene. I nakon nekoliko minuta u ćaskanju, postavio mi je pitanje za koje sam siguran da je samo iz Božje ruke: „Prijatelju, želiš li ići sa mnom u crkvu večeras?“

Nisam mogao vjerovati da čujem riječi koje su upravo došle iz usta toga momka. Je li to bila šala? Je li ga netko nagovorio da to učini? No, prije nego što je moj um mogao postaviti više pitanja, odgovorio sam: „Naravno da bih!“

Ta večer je zauvijek promijenila moj život. Tu večer je Bog učinio nešto veliko. To je bila večer kada mi je Bog dao svrhu. Čuo sam Radosnu Vijest o Isusu Kristu po prvi put. Ili sam ju možda i prije čuo, ali to je bilo prvi put da zapravo ima smisla. Shvatio sam da moj život nije o meni, o mojoj snazi i o mojim planovima, nego umjesto toga o pozivu koji Bog ima za mene.

Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.“ Poslanica Galaćanima 2,20

Depresija i anksioznost su dvije stvari s kojima ću se vjerojatno uvijek boriti, pa čak i uzimati male doze lijekova zbog toga. Prekrasna stvar o Kristu je Njegova spremnost da mi pomogne usred bitke. Ako se borite protiv depresije i usamljenosti, savjetujem vam da posegnete za pomoći. Dajte Bogu priliku i dozvolite Mu da vam pokaže nešto veliko.

Autor: Jarrid Wilson; Prijevod: Blaženka Š.

IZVORJarridwilson.com