“Tada David uze svoj pastirski štap, izabra pet glatkih kamenova iz potoka, stavi ih u torbu i s praćkom u ruci krenu prema Golijatu.” (1 Samuelova 17,40)
Malo je biblijskih priča koje su toliko duboko ušle u kolektivnu svijest čovječanstva kao priča o Davidu i Golijatu. Izraz “David protiv Golijata” odavno je postao dio svakodnevnog jezika, a razlog je jednostavan – u svakome od nas postoji nešto što se raduje kada onaj koga svi otpisuju na kraju izađe kao pobjednik. Zato volimo i priče o ljudima koji su iz siromaštva i neuspjeha stigli do velikih dostignuća.
No Davidova pobjeda nije bila prvenstveno stvar hrabrosti, lukavstva ili samopouzdanja. Bila je stvar povjerenja u živoga Boga, u trenutku kada su svi drugi gledali samo veličinu neprijatelja pred sobom.
Svi mi imamo svoje Golijate
Nitko od nas nije pošteđen trenutaka kada su izgledi bili posve protiv nas. Upravo zato priča o pastirskom dječaku koji obara ratom prekaljenog diva progovara i danas – ona nas uvjerava da se i naši osobni “divovi” mogu pobijediti. Naravno, oni rijetko nose oklop i koplje. Češće dolaze u obliku otkaza, napuštenosti, zlostavljanja ili depresije.
Ne čekaju nas na bojnom polju, nego nam ulaze u dom, ured i svakodnevicu – kroz račune koje ne možemo platiti, ljude koje ne uspijevamo zadovoljiti, loše navike kojih se ne možemo riješiti i prošlost koja nas i dalje progoni. Golijatova rika za nas je prva mračna misao ujutro i posljednja tjeskoba prije sna. Upravo zato nam ova priča daje nadu: koliko god naš div izgledao nesavladivo, on to nije.
Korak prvi: Ne miješaj diva s onima oko sebe
Kada se suočimo s velikim životnim izazovom, lako je iz frustracije udariti na pogrešnu metu. To je učinio i Davidov najstariji brat Eliab, koji se, umjesto da se pripremi za bitku, okomio na mlađeg brata riječima: “Zašto si sišao ovamo? […] Poznajem tvoju oholost i zloću tvoga srca” (1 Samuelova 17,28). Eliab nije htio biti pod tim pritiskom, pa je svoj bijes usmjerio na Davida umjesto na Golijata.
Koliko obitelji doživi slično – kad ih pritisne financijski teret, poslovna kriza ili osobna nesigurnost, umjesto da se zajedno bore protiv problema, počnu okrivljavati jedno drugo. Tako umjesto jednog diva odjednom imaju dva. Pismo nas jasno upozorava: “Ne borimo se protiv krvi i mesa, nego protiv vrhovništava, protiv vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta” (Efežanima 6,12).
David nije dopustio da ga brat uvuče u svađu – jasno je znao da postoji div koji čeka da bude poražen, a ne osoba koju treba kriviti. Isto vrijedi i za nas: ne smijemo okrivljavati supružnika, šefa, djecu, Crkvu, pa čak ni Boga, jer time sami sebe odsijecamo od jedinog izvora snage koji nam može pomoći.
Korak drugi: Zamijeni ljudski pogled Božjim
Kralj Šaul je, poput cijele vojske, gledao samo Golijatovu veličinu i Davidovu mladost: “Ne možeš ti poći na toga Filistejca, jer si dječak” (1 Samuelova 17,33). No David nije promatrao situaciju Šaulovim očima, nego je tražio Božju perspektivu. Apostol Jakov piše da, kad se nađemo u kušnjama, trebamo tražiti mudrost od Boga, koji je daje svima obilno (Jakovljeva 1,2-5). Ta mudrost – u izvorniku grčka riječ sofia – označava pogled odozgo, sposobnost da situaciju sagledamo iz šire, nebeske perspektive.
Upravo je to David učinio kada je rekao da je već pobijedio lava i medvjeda, te da će i ovaj “neobrezani Filistejac” proći jednako, jer se usudio prkositi vojskama živoga Boga (1 Samuelova 17,36). Dok su svi drugi bili paralizirani Golijatovom veličinom, David se sjetio da je narod u savezu s Bogom koji “čuva svoj savez i milost tisuću naraštaja” (Ponovljeni zakon 7,9). Kroz Krista mi imamo još bolji savez, utemeljen na još boljim obećanjima (Hebrejima 8,6) – savez koji nas dvostruko blagoslivlja, čuva i vodi kroz svaku bitku.
Korak treći: Govori istinu Božju svome divu, a ne o svome divu
Cijela je vojska satima raspravljala o Golijatu – koliko je velik, koliko je nepobjediv – sve dok ih strah nije potpuno obuzeo (1 Samuelova 17,11). Nama je to poznato: koliko sati provedemo pričajući o svom problemu, opisujući ga iznova i iznova, dok nas strah polako ne iscrpi? David je učinio suprotno – on je govorio svome divu, a ne o njemu. To je upravo ono što je i Isus poučavao: da vjerom izgovaramo riječi svojoj planini, vjerujući da će se dogoditi ono što izgovaramo (Marko 11,22-24).
David Golijatu nije govorio o tome kakvo je stanje, nego kakav će biti ishod: “Danas će te Gospodin predati u moju ruku… da sva zemlja zna da ima Bog u Izraelu” (1 Samuelova 17,45-47). Zanimljivo je da je David u tim rečenicama Boga spomenuo devet puta, a Golijata samo jednom – on nije razgovarao sa svojim divom, nego je divu govorio o svome Bogu.
Divovi nisu znak da stanemo, nego da nastavimo
Bog želi da shvatimo kako divovi u našem životu nisu znakovi za stop, nego putokazi koji nas podsjećaju da nas na kraju puta čeka nagrada, ako ne odustanemo. Zato Jakov kaže da se trebamo radovati kušnjama, jer na drugoj strani diva čeka nas potpunost kojoj ništa ne nedostaje.
Zato – uzmimo svoj kamen, svoju praćku i svoju vjeru, i krenimo pobijediti diva koji nam stoji na putu.
