Mnogi vjernici svakodnevno mole, kleče i iznose Bogu svoje molbe iz dubine srca, a da pritom, možda i ne znajući, izgovaraju riječi koje oslabljuju snagu njihove molitve.
Riječ je o tri naizgled bezazlene, pa čak i “duhovne” riječi koje, prema duhovnom razmišljanju koje se sve češće dijeli među vjernicima, mogu djelovati poput prepreke između molitelja i Božjeg odgovora.
Molitva nije samo razgovor s Bogom – ona je i duhovna bitka. Knjiga proroka Daniela (10. poglavlje) svjedoči da je Bog uslišao Danielovu molitvu odmah, no odgovor je stigao tek nakon 21 dana, jer se u duhovnom svijetu vodila borba. To pokazuje da naše riječi imaju težinu i izvan naše sobe – one se odražavaju u nevidljivom svijetu.
Prva riječ: “ako”
Isus je u Getsemanskom vrtu molio: “Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež” (Matej 26,39), no u istom je dahu dodao: “Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš.” Njegovo “ako” bilo je izraz predanja, ne sumnje.
Problem nastaje kad mi “ako” koristimo kao izgovor za nedostatak vjere – “Bože, ako želiš, iscijeli me” – umjesto da molimo s uvjerenjem. Poslanica Jakovljeva (1,6-7) jasno upozorava: tko sumnja, sličan je valu morskom kojeg vjetar goni i baca, i takav neka ne misli da će od Gospodina što dobiti.
Druga riječ: “možda”
Ova riječ često se skriva iza prividne skromnosti – “možda će me Bog uslišati”, “možda mi oprašta” – no ona zapravo otkriva nedostatak čvrstog uporišta u vjeri. Poslanica Hebrejima (13,8) podsjeća da je Isus Krist isti jučer, danas i zauvijek – On ne djeluje na temelju “možda”. Isus u Evanđelju po Marku (9,23) kaže da je sve moguće onome koji vjeruje – ne onome koji se nada ili nagađa, nego onome koji vjeruje.
Treća riječ: “nedostojan/na”
Naizgled najskromnija, a zapravo najopasnija. Koliko puta smo izmolili: “Gospodine, nedostojan sam tvoje prisutnosti”? Iako to zvuči poput poniznosti, ono zapravo može biti ponavljanje optužbe – a Sveto pismo u Otkrivenju (12,10) upravo Sotonu naziva optužiteljem braće. Pokora i skrušeno srce nešto su drugo od samoosuđivanja.
Poslanica Rimljanima (8,1) jasno kaže da nema više osude onima koji su u Kristu Isusu, a Poslanica Hebrejima (10,10) podsjeća da smo posvećeni jednom zauvijek žrtvom Isusa Krista. Nazivati sebe nedostojnim znači, u određenom smislu, poricati dovoljnost Kristove žrtve na križu.
Molitva djeteta, a ne roba
Poslanica Rimljanima (8,15) govori da smo primili duh posinjenja po kojem zazivamo: “Abba, Oče!” Robovi mole sa strahom, djeca mole s pouzdanjem. To ne znači oholost niti prestanak pokore – naprotiv, poniznost pred Bogom ostaje temelj kršćanskog života. No istinska molitva, ona koja se uzdiže k nebu, nije prožeta sumnjom, krivnjom ili neizvjesnošću, nego čvrstom vjerom u ono što je Krist već izvršio na križu.
Isus je u Evanđelju po Marku (11,23-24) obećao da će se dogoditi sve što tražimo u molitvi ako vjerujemo bez sumnje u srcu. Zato je vrijedno preispitati vlastiti način molitve – ne s ciljem savršenih riječi, nego s ciljem vjere koja se ne koleba, u duhu sinovstva, a ne ropstva pred Bogom.
