Je li pobačaj opravdan kada je do trudnoće došlo zbog silovanja ili incesta?

Istraživanja koja je proveo Institut Guttmacher (na kojemu zastupaju pravo na pobačaj) ukazuju na to da dvije odrasle osobe koje nisu neplodne i koje svojevoljno stupaju u spolni odnos imaju samo 3% šanse da će nakon snošaja doći do trudnoće.

Također ukazuju na to da kod silovanja postoje čimbenici koji kod žrtve dodatno umanjuju te šanse.[1]Institut navodi da se godišnje vrši četrnaest tisuća[2] pobačaja zbog silovanja ili incesta, što je otprilike 1% svih izvršenih pobačaja u Americi u godini dana.[3] Druge studije pokazuju da je trudnoća kao ishod silovanja čak i mnogo rjeđa pojava, otprilike jedan slučaj na njih tisuću.[4] Uz to, kako do začeća ne dolazi odmah nakon spolnog odnosa, začeće se kod mnogih slučajeva silovanja može spriječiti uklanjanjem ili ispiranjem sjemena prije negoli dođe do oplodnje jajašca. (To je posve različito od korištenja kemikalija kojima se ubija već začeto dijete.)

GDJE JE ZAPRAVO PROBLEM?

Odakle uopće pogrešna slika da do mnoštva slučajeva trudnoće dolazi zbog silovanja? Djevojke u strahu ponekad vlastitu trudnoću pripisuju silovanju jer čineći tako donekle izbjegavaju osudu. Norma McCorvey, djevojka nazvana “Roe” u slučaju Roe v. Wade – koja je izazvala suosjećanje suda i medija tvrdeći da je silovana – godinama kasnije priznala je da je lagala i da nije bilo nikakvog silovanja.[5] (McCorveyeva je u međuvremenu postala otvoreni pobornik prava na život, a od američkog vrhovnoga suda zatražila je da preispita i ukine presudu za slučaj Roe v. Wade.[6])

Zagovornici prava na pobačaj odvraćaju pažnju s velike većine slučajeva pobačaja tako što se usredotočuju na silovanje, i to zbog zasluženog čimbenika suosjećanja. Njihovo često spominjanje silovanja ostavlja pogrešan dojam da je trudnoća zbog silovanja učestala pojava, dok je zapravo prava rijetkost.

Naša je draga prijateljica silovana i pritom je zatrudnjela. Zbog njezine životne situacije za nju nije bilo najbolje da odgaja dijete. Dala je dijete na usvajanje jednoj kršćanskoj obitelji. Naša prijateljica učestalo kontaktira s tom obitelji i sa svojim djetetom. Nije joj bilo lako, a podnijela je veliku bol – ali ipak joj je ogromna utjeha saznanje da je njezino dijete živo i da je okruženo ljubavlju.

U jednoj televizijskoj emisiji o pobačaju čuo sam što neki čovjek tvrdi o djetetu začetom silovanjem: “Sve što je takve prirode nema nikakvih prava jer je plod silovanja.” Ali kako priroda takvoga djeteta može bit drugačija od prirode bilo kojega drugog djeteta? Jesu li neka djeca vrednija života zato što su im očevi dobri ljudi? I zašto pobornici prava na pobačaj uvijek govore da nerođeno dijete pripada majci, a ne ocu, sve dok se ne radi o silovanju – onda odjednom dijete gledaju kao očev proizvod, a ne majčin?

Za dijete je važna činjenica da je začeto, a ne na koji je način začeto. Ono nije odvratan “plod silovanja”. Ono je jedinstveno i divno Božje stvorenje.

Imati i držati u naručju jedno nedužno dijete može žrtvi silovanja učiniti daleko više dobra negoli spoznaja da je jedno nedužno dijete ubijeno u besplodnome pokušaju da se umanji njezina trauma.

ZAČEĆE INCESTOM

Incest je užasan zločin. Počinitelji se moraju kazniti, a treba poduzeti i odlučne mjere da se žrtva ukloni iz prisutnosti člana obitelji koji ju je spolno zlostavljao. Problem je zlostavljač – a ne djevojka ili njezino dijete. Intervencija, zaštita i trajno pomaganje na osobnoj razini – umjesto ubijanja nedužnoga djeteta – to je rješenje. Usprkos popularnom uvjerenju, deformacije djeteta su u takvim slučajevima rijetke. Ipak, čak i ako je dijete hendikepirano, ono još uvijek zaslužuje život.

Zašto bi trebalo ubiti osobu A jer je osoba B silovala ili spolno zlostavljala majku osobe A? Ako bi vaš otac počinio zločin, biste li vi zbog toga trebali ići u zatvor? Kada biste danas doznali da je vaš biološki otac silovao vašu majku, biste li u tome slučaju smatrali da više nemate prava na život? Jedna žena koja me svojedobno čula kako govorim o ovoj temi, prišla mi je kasnije jecajući. Rekla mi je: “Moja majka silovana je kao trinaestogodišnjakinja. Rodila me i dala na usvajanje. Svaki put kad čujem da ljudi govore kako je pobačaj prihvatljiv u slučaju silovanja, pomislim: ‘Onda znači da ja nemam pravo na život’.”

Kažnjavajmo silovatelje i zlostavljače, a ne njihove žrtve. Žena nije roba s greškom – ona uopće nije “roba”, nego dragocjeno ljudsko biće koje ima vrijednost i dostojanstvo koje joj ni najgori oblik nasilja ne može oduzeti. Isto tako, dijete nije tumor kojega treba odstraniti, nego živo ljudsko biće.

POBAČAJ POJAČAVA TRAUMU SILOVANJA

Organizacija Feminists for Life tvrdi: “Neke su žene izjavile da pate od traume zbog pobačaja još dugo nakon što je trauma od silovanja izblijedjela.”[7] Teško je i zamisliti goru terapiju za silovanu ženu od grizodušja i uznemirenosti zbog usmrćivanja vlastitog djeteta. Jednoga će dana ona sve razumjeti, a oni koji su joj savjetovali da pobaci neće biti uz nju da joj pomognu podnijeti bol i osjećaj krivice.

U svojoj knjizi Victims and Victors (Žrtve i pobjednici; op. prev.), David Reardon i suradnici bave se svjedočanstvima 192 žene koje su doživjele trudnoću kao ishod silovanja ili incesta te 55 djece začete uslijed spolnog zlostavljanja. Pokazalo se da kada žrtve nasilja govore same za sebe, njihovo je mišljenje o pobačaju gotovo jednoglasno – i upravo suprotno onomu što bi većina ljudi predvidjela:

“Skoro sve žene ispitane u ovome anegdotalnome istraživanju izjavljuju da se kaju zbog pobačaja djeteta začetog putem silovanja ili incesta. Od onih koje iznose vlastito mišljenje, njih više od 90% kažu da bi druge žrtve spolnog nasilja pokušale odgovoriti od pobačaja. S druge strane, među učesnicama koje su zanijele zbog silovanja ili incesta i potom rodile dijete, niti jedna nije izrazila žaljenje zbog te odluke.”[8]

Postoji određena paralela između nasilja silovanja i nasilja pobačaja. I jedno i drugo vrši snažnija osoba nauštrb one slabije.

Pobačaj ne dovodi do iscjeljenja žrtve silovanja. Nametanje smrtne kazne nedužnome djetetu počinitelja spolnoga zločina samome silovatelju ne škodi, a ne čini dobro ni ženi.

Stvaranje još jedne žrtve nikada ne može poništiti štetu koju je doživjela prva žrtva.

[1] Jean Staker Garton: Who Broke the Baby? (Minneapolls, MN: Bethany House Publishers, 1979.), str. 76.

[2] “Who Has Abortions?” The Alan Guttmacher Institute, www.agi-usa.org/pubs/fb_induced-abortion.html.

[3] “Abortion: Facts at a Glance”, Planned Parenthood Federation of America, n.d., str. 1.

[4] John Wilke: Abortion Questions and Answers (Cincinnati, OH: Hayes Publishing Co., 1988.), str. 146-150.

[5] Sue Reily: “Life Uneasy for Woman at Center of Abortion Ruling”, The Oregonian, 9. svibnja 1989., A2

[6] “Jane Roe Wants to Make Legal History Again”, 21. lipnja 2003., www.theage.com.au/articles/2003/06/20/1055828492398.html.

[7] Feminists for Life Debate Handbook (Kansas City, MO: Feminists for Life of America, n.d.), str. 14.

[8] Frederica Mathewes-Green: “Ask the Victims”, Citizen Magazine 2000, www.family.org/cforum/citizenmag/features/a0013078.cfm.

Autor: Randy Alcorn