Pokajanje nisu emocije. Nalazim da mnogi čekaju neku određenu vrstu emocija. Voljeli bi se obratiti Bogu, ali misle da to ne mogu učiniti dok ne dođu te emocije.

Foto: ParanoidMonk/Flickr
Foto: ParanoidMonk/Flickr

Dok sam bio u Baltimoreu, svake sam nedjelje običavao propovijedati u zatvoru deset stotini osuđenika. Teško da je tamo postojao čovjek koji se nije osjećao dovoljno jadan. Bilo je tamo mnogo emocija. Prvi tjedan ili prvih desetak dana boravka u zatvoju mnogi od njih su plakali pola vremena.

Međutim, kad su bili pušteni, većina od njih vratila se ravno natrag na svoje stare putove. Istina je bila da su se osjećali jako loše zato što su bili uhvaćeni i to je bilo sve. Za vrijeme suđenja vidite mnogo emocija, ali vrlo često to je samo zbog toga što je čovjek pao u problem, a ne zato što je učinio grijeh ili što mu savjest govori da je počinio zlo u očima Božjim. Čini se kao da će suđenje rezultirati pravim pokajanjem, ali prečesto emocije jednostavno nestanu.

Isto tako, pokajanje nije post i mučenje tijela. Čovjek može postiti tjednima i mjesecima, a ipak se ne pokajati ni za jedan grijeh. Niti je pokajanje grizodušje. Juda je imao strašno grizodušje, dovoljno da ode i objesi se, ali to nije bilo pokajanje. Vjerujem da kad bi došao Gospodinu, pao na svoje lice i priznao grijeh, bilo bi mu oprošteno. Ali umjesto toga, otišao je svećenicima, a onda završio sa svojim životom.

Čovjek će činiti raznorazne pokore, ali u njima nema pravog pokajanje. Upamtite to! Zahtjeve Božje ne možete ispuniti nudeći plod svoga tijela za grijeh svoje duše. Okanite se takve iluzije!

Pokajanje nije osvjedočenje za  grijeh. To nekima možda zvuči čudno. Vidio sam ljude pod tako dubokim osvjedočenjem za grijeh da noću nisu mogli spavati niti su mogli uživati u jelu. U takvom su stanju živjeli mjesecima, a ipak se nisu obratili niti su se doista pokajali. Nemojte miješati osvjedočenje o grijeh s pokajanjem.

Autor: D. L. Moody