8 karakteristika po kojima možete prepoznati sektu

Riječ «sekta» može se tumačiti dvojako: kao grupa ljudi koja se od nečega odvojila ili kao grupa ljudi koja nekoga ili nešto slijedi (sljedba).

Sekte možemo grubo podijeliti u tri grupe: kršćanske, kvazikršćanske i nekršćanske. U ovom članku ćemo se prvenstveno pozabaviti osobinama kršćanskih i kvazikršćanskih sekti, makar mnoge od tih osobina mogu imati i nekršćanske sekte.

Katolička strana za sektaštvo često optužuje protestantizam. I zaista mnoge kršćanske sekte proizlaze iz redova tzv. slobodnih crkava (zvanih i crkvama reformacijske baštine). Međutim, one zapravo počivaju na idejama radikalne anabaptističke reformacije koje je magistarska reformacija (glavni pravac reformacije) odavno odbacila i osudila. Brojne heretičke sekte prate kršćanstvo od njegovih samih početaka. No tipično sektaški duh isključivosti i nesnošljivosti može biti prisutan i u velikim, pa i većinskim crkvama.

Kvazikršćanske sekte se neumorno pozivaju na Bibliju, te sebe nazivaju izvornim kršćanima, no one to po svojem nauku zapravo nisu. U našim krajevima riječ je poglavito o Jehovinim svjedocima i Mormonima. Njihov nauk je krivovjeran u ključnim postavkama. Jehovini svjedoci niječu božanstvo Isusa Krista, božanstvo i osobnost Duha Svetoga, postojanje Presvetog Trojstva, besmrtnost duše, postojanje pakla, odbacuju križ, a Boga nazivaju iskrivljenim imenom «Jehova». Mormoni (Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana) u tumačenju Presvetog Trojstva odlaze u krivovjerje, a nauka Knjige Mormonove (koja je ravnopravna Bibliji!) potpuno je nebiblijska i s kršćanskog stajališta posve neprihvatljiva.

Postoji nekoliko karakteristika koje su zajedničke većini sekti i po kojima ih se može prepoznati:

1. Nedostatak objektivne i postojane eklezijalne strukture

Sektama nedostaje institucionalna dimenzija i stuktura Crkve: prema darovima prepoznati, propisno obrazovani i pravilno zaređeni crkveni službenici; transparentan crkveni red i hijerarhija; teološki profilirani obredi i doktrine, te katolička perspektiva i teologija Crkve (svijest da Crkva postoji dalje od vlastitog praga).

Nadalje, u sektama je najčešće prisutan snažan antiintelektualni duh i neprijateljski stav prema teološkom obrazovanju (osim ako ono nije u vlastitom ekskluzivnom aranžmanu). Nedostatak jasne eklezijalne strukture često se kompenzira raznim vrstama kontrole, pritisaka i manipulacije.

Ernst Troeltsch,  njemački protestantski teolog (1865-1923.), kaže da je: “Crkva obilježena objektivnim i postojanim, dok sljedba ima svoju jezgru u osobnom doživljaju obraćanja i vlastite odluke… Crkva svoje vjernike nosi, sljedba je od svojih vjernika nošena.”

2. Krajnja nesnošljivost prema većinskoj Crkvi.

Većina vođa ovakvih pokreta izišla je iz većinske Crkve te prema njoj gaji agresivno neprijateljstvo. Sektaško ponašanje odlikuje radikalističko odbacivanje dijaloga, cjelokupne prakse i vjernika većinske vjerske zajednice. Unutar sekte često se pothranjuje strah od društva i većinske vjerske zajednice, a nesrazmjerno velik naglasak stavlja na pravila koja čuvaju njezinu zatvorenost i ekskluzivnost.

3. Proizvoljno tumačenje Biblije

Biblija je Božja riječ izrečena ljudskom riječju. Pisana je u određenim povijesnim razdobljima, raznim kulturama i na raznim jezicima. Biblijski pisci koristili su razne književne vrste da bi prenijeli Božju poruku. Sve to zahtijeva stručan, ozbiljan i odgovoran pristup tumačenju biblijskih tekstova. Upravo to nedostaje većini sekti. One se oslanjaju samo na nadahnuće Duha Svetoga, a stručno tumačenje Biblije mnogi od njih zabacuju, pa čak i osuđuju. Da bismo ispravno shvatili neki biblijski tekst važno je vodstvo Duha, ali je važno i znati kada i gdje je nastao, u kakvom društvenom, političkom, ekonomskom i vjerskom okruženju i sl. Nije uvijek lako tumačiti neke izraze, gramatičke konstrukcije ili simbole. Ovdje se otvara prostor za mnoge manipulacije što većina sekti i čini.

4. Rigidno doslovno tumačenje biblijskih tekstova

Jedna od vrlo uočljivih značajki sektaškog propovijedanja je upravo ova. Sektaši će se doslovno držati svake riječi ne poznavajući značenje pojedinih biblijskih simbola kao i njihovo preneseno značenje. Rigidno doslovno tumačenje bez obzira na književnu vrstu pojedine biblijske knjige dovodi do nevjerojatnih konstrukcija, čudnih poruka, gotovih odgovora i sl. U pozadini su najčešće iskrivljena shvaćanja Biblije od strane osnivača pojedinih sljedbi.

5. Selektivno i manipulativno korištenje biblijskih citata

Sektaši će Biblijom vješto manipulirati nastojeći izazvati oduševljenje i ostaviti dojam biblijskih stručnjaka. Oni će, da bi dokazali svoje tvrdnje, rado isticati sve one citate koji ih potvrđuju, a prešućivati će one koji ih opovrgavaju. Nije rijedak slučaj da se poseže za spajanjem citata iz posve različitih biblijskih knjiga, citata koji su po svom značenju i stilu pisanja posve nespojivi.

6. Radikalno odbacivanje crkvene tradicije (predaje)

Postavivši Bibliju na njezino mjesto kao vrhovni autoritet u Crkvi, te afirmiravši slobodu da je svatko ima pravo čitati i tumačiti, reformacija nije dala i slobodu da Bibliju svatko može tumačiti kako hoće. Magistarski reformatori (za razliku od radikalne reformacije) nisu potpuno odbacili crkvenu tradiciju, već su je sačuvali kao sekundarni izvor autoriteta. Dapače, reformatori su pazili da ne izmišljaju neku novu religiju, već su vodili računa o kontinuitetu, te se u svojim zaključcima konzultirali s crkvenim ocima i naučiteljima. Činjenica da je Rimska crkva prenaglasila i zloupotrebljavala tradiciju ne smije biti razlog da je se protestanti posve odreknu (što i nije moguće).

Što je to crkvena predaja? Autentična kršćanska predaja mora zadovoljiti tri kriterija: univerzalnost-da se naučavala posvuda, drevnost-od početaka, slaganje-od strane svih (Quod Ubique, Quod Semper, Quod ab Omnibus, sv. Vinko Lorenški).

Već od kraja prvog i početka drugog stoljeća posjedujemo spise starih teologa koje nazivamo «crkveni oci» i «crkveni naučitelji». Kroz njihova teološka djela, pisma i propovijedi saznajemo kako je Crkva u samim počecima shvaćala pojedine dijelove Isusova nauka i biblijske poruke. Djela crkvenih otaca ostaju nam trajno svjedočanstvo vjere Crkve on najranijih dana. Odbacivši vrijednost crkvene predaje otvaraju se vrata individualističkom, subjektivnom, svojevoljnom i isključivom tumačenju Biblije od strane pojedinaca i raznih sljedbi.

7. Naglašena uloga vođe (utemeljitelja)

Svaka sekta svoje naučavanje temelji na shvaćanjima i spisima svoga utemeljitelja. Tako kriterij shvaćanja Biblije više nije stručan, ozbiljan i odgovoran pristup, te vjera Crkve od početaka i apostolskih vremena, već kriterij postaju utemeljiteljeva tumačenja Biblije i njegove zablude. Utemeljiteljevo naučavanje živi u sekti i dalje kroz trenutno vodstvo koje se brine da se ono sačuva i vjerno propovijeda. Tako na mjesto tradicije sveopće apostolske Crkve dolazi ekskluzivno učenje utemeljitelja sekte i njegovih nasljednika. Svako drugačije mišljenje i udaljavanje od proklamirane istine doživljava se kao otpadanje od vjere ili izdaja, a dotični biva izložen pritiscima i smatran nepodobnim.

8. Velika uloga emocija i povezanosti

Članovi sekte emocionalno su vezani i međusobno osjećaju veliku bliskost. Oni su često izolirani u svojoj sredini kao manjina i upućeni jedni na druge. Osjećaju se neshvaćeno i odbačeno od većine i zato ogromnu energiju troše na podršku jedni drugima, na solidarnost i pomoć u nevolji. To plijeni pozornost mnogih pripadnika velikih Crkava gdje takve povezanosti često nema. Propovjednik poznaje svakog pojedinog člana, posjećuje njihove domove, članovi se međusobno oslovljavaju sa «brate» i «sestro». Sve to ostavlja dojam življenog kršćanstva i mnogi upravo radi toga ulaze u sekte. Ne želeći zanijekati i postojanje plemenitih motiva treba ipak ustvrditi da je takva međusobna povezanost više rezultat njihove malobrojnosti, osjećaja da su posebni i zatvorenosti u sebe, nego istinske ljubavi i potrebe za poslušnošću Bogu. I među članovima sekti ima zavisti, netrpeljivosti, svađe, nezdrave konkurencije, častohleplja i sl. Ali u zajedničkoj nevolji se drže zajedno…

Iza izvanjske dobrote i srdačnosti često je prisutna velika uskogrudnost u kojoj se pomoć, naklonost i milosrđe trebaju zaslužiti pripadnošću, poslušnošću, podobnošću i slaganjem s vođom. Svakoj je sekti neobično važno pred javnošću pokazati najbolje lice.

Mnogi članovi sekti bili su pripadnici neke veće Crkve pa je njihova ogorčenost njome čest motiv i pokretač za djelovanje. Nije rijedak slučaj da se radi i o strahu kao pokretačkom motivu. Mnogim članovima sekti nezamisliv je život bez nje pa ostaju unutra i onda kad počnu sumnjati u ispravnost njezinog nauka. Radi se o određenom mentalnom sklopu koji se formira tijekom godina boravka u sekti i izvan kojeg osoba teško može funkcionirati i razmišljati. Pojedinac tako prestaje biti samostalna osoba s integritetom. Pojedine sekte namjerno izoliraju svoje članove od okoline, rodbine, prijatelja i same obitelji uvjeravajući ih da su samo oni ti “pravi” ili izabrani. Nakon određenog vremena, takva osoba postaje ropski vezana uz sektu i gotovo im je nemoguće izaći van.

U nekim sektama bogoslužja su izuzetno emocionalna, nabijena snažnim osjećajima, svatko je pozvan da slobodno moli, da govori po vlastitom nadahnuću, da ustaje i sjeda kad želi pa sve to ostavlja dojam živosti, slobode i opuštenosti, što se pripadnicima velikih Crkva, s velikim župama, također može činiti privlačnim.

Autor: Jasmin Koso

Reci što misliš