U svakodnevnom životu često susrećemo ljude koji zrače ljubaznošću i strpljenjem – u trgovini, na poslu, u crkvi. No, kad zavirimo iza kulisa, u njihovu obiteljsku svakodnevicu, iznenadimo se: isti ti ljudi znaju biti hladni, razdražljivi ili čak grubi prema svojim najbližima. Zašto se događa ta nelogična razlika u ponašanju?
Jedan od razloga leži u osjećaju sigurnosti. U obiteljskom okruženju ljudi se često osjećaju “dovoljno sigurnima” da ispuste sve svoje frustracije, bez straha da će biti odbačeni.
Oni vani vide kao publiku koju žele impresionirati, dok obitelj – kako se pogrešno pretpostavlja – “mora” sve trpjeti. Ta kriva pretpostavka dovodi do licemjerne dinamike: drugima pokazujemo najbolje, a obitelji najgore lice.
Drugi razlog je rutina i emocionalna istrošenost. Život s istim ljudima iz dana u dan zna iscrpiti, pogotovo ako se problemi guraju pod tepih. Tamo gdje bi trebala biti najdublja povezanost, nastaje udaljenost. Ako osoba ne ulaže u međusobno razumijevanje, sukobi se lako pretvore u naviku, a nježnost u zaboravljenu dužnost.
Psiholozi upozoravaju i na još jednu dimenziju: želja za odobravanjem. Mnogi se trude biti voljeni od “svijeta”, jer ondje još mogu ostaviti dojam. Kod kuće, gdje je imidž već formiran, ne vide smisao dodatnog truda – kao da zaboravljaju da ljubav traži stalnu obnovu i pažnju.
A što na sve to kaže Biblija?
Isus nije samo propovijedao ljubav – On ju je živio. I to najviše upravo prema onima koji su mu bili najbliži. Na posljednjoj večeri nije govorio masi, već svojim učenicima – prijateljima. Ispružio je ruke, oprao noge, služio. Nije ih uzimao zdravo za gotovo. “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Iv 13,35)
Prava svetost ne sjaji se pred gomilom, nego u svakodnevici doma. Ako možemo biti ljubazni prema strancima, koliko više bismo to trebali biti prema onima koji su nam darovani – ne slučajno, nego po Božjoj promisli.
