Gospođa Tanja iz Zagreba je podijelila svoju životnu priču podijelila bez želje za osudom, već iz potrebe da barem netko čuje ono što ju godinama tišti, piše Moje Vrijeme.
Danas, u 70. godini života, Tanja provodi dane u tišini zagrebačkog stana, primajući skromnu mirovinu nakon dugogodišnjeg rada kao knjigovotkinja. Iza sebe ima život ispunjen borbom – kroz rat, razvod i teške godine podstanarstva – no ništa je nije pogodilo kao ono što joj se dogodilo s vlastitom djecom.
„Za vrijeme rata došla sam sama s troje djece u Hrvatsku, dva sina i jednom kćeri. Moj tadašnji suprug je ostao u Bosni i Hercegovini. Naš brak nikad nije bio skladan, štoviše, za mene je to bio pakao pa sam 1998. pokrenula razvod“, prisjeća se Tanja.
Iako su kroz godine zajedno prolazili kroz siromaštvo i nesigurnost, najteže joj je bilo gledati kako se odnosi s djecom raspadaju baš kad je mislila da dolaze mirnija vremena.
„Djeca i ja smo kroz život prošli svakakve patnje, kako u ratnim godinama, tako i u poratnim kad smo bili podstanari. Meni je do radnog mjesta, bilo kakvog, bilo jako teško doći. I već kada smo jednom pregrmjeli sve to najteže, kad su se odškolovali, i kad smo nasljedstvom došli do svog krova nad glavom, kad su se ženili… mi smo se, umjesto da uživamo jer je sve loše prošlo, iz čista mira raspali kao obitelj.“
Taj gubitak obitelji, za koji ne zna točan uzrok, ostavlja bol koja ne jenjava.
Promjena se iznenada dogodila
Naročito je potresno što se promjena dogodila iznenada i bez ikakvog pojašnjenja. „Par godina nakon što se oženio samo mi je poslao poruku: Briši moj broj. Bez ikakvog objašnjenja na moje pitanje: Zašto, sine? A kako je sreća moje djece meni na prvom mjestu, rekla sam sebi, pa dobro, ako će to moje dijete na bilo koji način usrećiti, ili on to iz nekog razloga mora učiniti, neka bude tako.“
S mlađim sinom činilo se da je odnos stabilniji – sve dok nije zatražio financijsku pomoć za svoj stan. Tanja nije dvojila.
„Nije želio ići u podstanare već je odlučio kupiti ‘malu gajbicu’ te me tražio da mu financijski pomognem za polog, a on će kreditom zatvoriti kupovinu stančića. Naravno, sve što sam od usta odvajala i sakupljala za starost, dala sam mu.“
„Ostalo mi je 100 eura. Možda netko neće povjerovati, ali nikad u životu nisam bila sretnija. Pošto sam vjernica, bila sam Bogu zahvalna što sam imala mogućnost pomoći svome djetetu, a vjerovala sam da će se Bog isto pobrinuti i za mene, a na koji način – to samo On zna.“
No, uskoro je i taj odnos doživio lom. „Godinu dana nakon useljenja u taj svoj stančić, pozvao me da ga posjetim. Tada mi je, nakon jedne moje primjedbe, potpuno zabranio viđati čak i unuka.“
Udaljila se i kći
Na kraju, udaljila se i njezina kći – iz vlastite nemoći da uskladi odnose u obitelji. „Ona je teško podnosila što joj braća ne razgovaraju s majkom te se i ona u tome pridružila braći, jer je valjda mislila da će se njima zamjeriti ako bude uz majku. Ipak moram reći da sam primijetila da se ona mene odrekla uz veliku bol u duši i ja sam to uvidjela kod nje. To mi je najteže palo.“
Danas, iako sama, Tanja u sebi još nosi ljubav i oprost. Njezine posljednje riječi ostaju zapisane kao svjedočanstvo majčinske vjernosti:
„To se naravno nikad neće dogoditi, da ja od njih nešto tražim. Nakon svega rado ću umirati gladna i u hladnoj kući nego zatražiti nešto od njih. Ali svaki dan se molim da njima bude lakši i ljepši život i da ih dragi Bog čuva.“
