Kada ga djeca u kampovima izravno pitaju o njegovom licu, ne kaže im da šute. Naprotiv, potiče razgovor. Za Nikolasa Tirriera, mladog kršćanina iz Francuske, razgovor o patnji i Božjoj ljubavi nije tabu.
Rođen je s rijetkim genetskim poremećajem – Treacher Collinsovim sindromom. Prošao je brojne operacije, no svaki dan se susreće s upitnim pogledima prolaznika. I ne bježi od toga.
„S vremenom sam shvatio da nije izgled ono što čovjeka čini vrijednim, već svjetlo koje nosi u sebi. To je svjetlo Kristovo“, kaže s uvjerenjem.
Život između bolnica i molitve
Nikolas je rođen u Rumunjskoj 1999. godine. Dijagnoza je bila nejasna, a liječnici nisu mogli odrediti uzrok njegovog stanja. Kad je imao dvije i pol godine, njegovi su roditelji odlučili preseliti se u Francusku, gdje je njegov otac, pravoslavni svećenik, primljen u rumunjski dekanat u Avignonu. U Francuskoj je Nikolas podvrgnut nizu operacija: rekonstrukciji lica, operaciji lubanje i ugradnji implantata.
Paralelno s liječenjem, bjesnila je još jedna borba – za prihvaćanjem. Ponekad ispunjena usamljenošću, ponekad svladana nadom. „U školi je bilo miješano. Srećom, tada nije bilo društvenih mreža. Nakon nastave mogao sam se isključiti“, prisjeća se. Moje spasenje došlo je od obitelji i vjere. „Kontakt s Crkvom – sudjelovanje u hodočašćima, duhovnim vježbama i zajednicama – bio je koristan za mene. Zahvaljujući tome, nisam se zatvorio u bol. Krist je bio sa mnom.“
Smrt oca, snaga majke, hrabrost majčinih ruku
U dobi od 14 godina, Nikolas je prošao kroz svoje najtežije iskustvo: bolest i smrt svog oca. Njegov otac je umro od leukemije u dobi od samo 39 godina. Njegova majka, kako Nikolas kaže, postala je “stup obitelji”. “Nije imala izbora. Morali smo nastaviti dalje. Bila je nevjerojatno jaka. Radila je, brinula se za nas, borila se za naše zdravlje i obrazovanje. Naučila me da život – iako težak – ima vrijednost.”
Kad je bio usamljen u školi, čitao je životopise svetaca. „Gledao sam ih i pomislio: jednog su proždrli lavovi, drugoga su mučitelji progutali… Upravo imam pauzu, a nemam s kim razgovarati. Njihova hrabrost mi je pomogla da preživim.“
Jedna od misli koje će uvijek pamtiti bila je: „Možeš ubiti moje tijelo, ali nećeš dotaknuti moju dušu, jer ona pripada Bogu.“ Danas Nikolas priznaje da se dugo borio da bi mogao izgovoriti slične riječi: „Još uvijek nosim rane tih godina, ali učim ih liječiti s Bogom – kroz oprost.“
Ne ušutkavajte svoju djecu. Razgovarajte s njima iskreno
Nikolas ne samo da priča o nadi – on je donosi. Studira za školskog savjetnika. Deset godina volontira u kampovima za djecu i mlade u Pravoslavnoj crkvi, piše Aleteia. Tamo se susreće s pitanjima, pogledima, a ponekad i šutnjom odraslih. “Roditelji ušutkavaju djecu koja me pitaju što mi se dogodilo. A ja ih molim: nemojte im govoriti da šute! Razgovor gradi vezu. Potiskivanje pitanja rađa strah i zatvara djetetovo srce.”
U svjetlu rasprave u Francuskoj o legalizaciji eutanazije, Nikolas postavlja pitanja koja odjekuju u društvenoj savjesti: „Jesmo li doista učinili sve da život učinimo lijepim i vrijednim življenja? Jesmo li mladima ponudili podršku, prisutnost, smisao? Je li ovo doista posljednji mogući put?“
“Usudi se shvatiti da te volim”
Najveći izazov, priznaje danas, je vjerovati da se može biti voljen. Od ljudi, od Boga. „Bilo je trenutaka kada sam se osjećao kao teret. Da moji roditelji pate zbog mene. I to se pretvorilo u uvjerenje da me Bog ne voli. Ali onda sam upoznao ljude koji nisu pobjegli. Svećenike, prijatelje, učitelje. I čuo sam riječi svetog Dumitra Staniloaea: ‘Usudi se shvatiti da te volim.’ Da, potrebna je hrabrost – prihvatiti ljubav.“
Nikolas zaključuje tiho, ali s uvjerenjem: „Ako danas govorim o životu, ljubavi i miru, to je zato što još uvijek pokušavam shvatiti da me Krist voli. I kroz Njegovu ruku, čovjek može ući na put slobode i uskrsnuća.“
