Opasna zamka koja zavodi milijune kršćana

U današnjem vremenu, kada se čini da je sve dostupno jednim dodirom ekrana, vjera mnogih kršćana suočava se s tihim, ali vrlo opasnim izazovom.

Nije riječ o otvorenom neprijateljstvu prema Kristu, niti o očitom napadu na vjeru. Radi se o nečemu puno suptilnijem – zamci koju možemo nazvati „udobno kršćanstvo“.

Ova zamka širi se poput požara i uljuljkava vjernike u osjećaj sigurnosti bez istinske promjene života. Ona šapuće: „Možeš slijediti Isusa, a da se ne moraš odreći sebe. Možeš vjerovati, a da ne moraš mijenjati svoj život.“ Takav oblik vjere često opravdava grijeh umjesto da ga razotkriva i potiče na pokajanje.

Kršćanstvo bez križa

Biblija jasno upozorava na ovakve pojave. Apostol Pavao piše u 2. Timoteju 4,3-4 da će doći vrijeme kada ljudi „neće podnositi zdrava nauka, nego će, po vlastitim požudama, nagomilati učitelje da im škakljaju uši“. Upravo u tom vremenu živimo.

Sotona ne mora nužno navesti čovjeka da se javno odrekne Isusa. Dovoljno je da ga učini pasivnim, mlakim i neplodnim. Ponudit će mu kršćanstvo koje lijepo zvuči, ali ne mijenja život. Kršćanstvo koje zamjenjuje pokajanje ugodom, a učenike pretvara u potrošače duhovnog sadržaja.

U takvom ozračju nastaje i opasna podjela na „dva stupnja“ vjere – prvi stupanj, gdje je dovoljno prihvatiti Božju milost za oproštenje, i drugi stupanj, rezerviran za „radikalne“ koji se žele posvetiti svetosti i učeništvu. No Pismo ne poznaje takvu podjelu. Milost koja spašava jest ista ona milost koja nas uči da se odreknemo bezbožnosti (Titu 2,11-12).

Novo rođenje kao početak, a ne kraj

Mnogi danas slave trenutak kada je netko izgovorio molitvu i podigao ruku na poziv, proglašavajući ga „spašenim“. Ali, gdje su znakovi novoga života? Gdje je žeđ za Bogom, gdje je plod pokajanja? Novi zavjet jasno pokazuje: spasenje nije završna crta, nego startna pozicija. Novo rođenje otvara put rasta, učeništva i posvećenja.

Djetetovo rođenje nije razlog za slavlje ako nema daha, pulsa ni života. Tako i u duhovnom smislu – rođenje bez rasta nije cjelina. Kršćanstvo bez učenika, kako je rekao Dietrich Bonhoeffer, uvijek je kršćanstvo bez Krista.

Znakovi mlake vjere

Kako prepoznati da smo upali u ovu zamku?

• Kada rado dijelimo biblijske stihove na mrežama, ali tjednima nismo sami otvorili Bibliju.

• Kada volimo propovijedi o sudbini i blagoslovu, ali bježimo od propovijedi o disciplini i križu.

• Kada nas ljudska kritika vrijeđa, a Božja opomena ne dotiče.

• Kada obožavamo prisustvovati službama, ali rijetko se uključujemo u služenje.

Takva mlakost opisana je u Otkrivenju 3,16: „Jer nisi ni studen ni vruć, nego si mlak, izbljuvat ću te iz usta svojih.“ Isus ne poziva na udobnost, nego na križ. On ne kaže: „Vjeruj u mene i ostani isti“, nego: „Slijedi me i učinit ću te ribarom ljudi.“

Evanđelje koje mijenja

Pravo evanđelje uvijek djeluje u tri smjera:

1. Spašava nas od grijeha i smrti.

2. Pročišćava nas kroz proces posvećenja.

3. Šalje nas u misiju služenja i svjedočenja.

Ako evanđelje stane samo na prvom koraku – izbavljenju od pakla – a ne vodi prema životu nalik Isusu, ono je nepotpuno. Vjera nije puko intelektualno slaganje s istinama, već svakodnevna predanost Kristu.

Postoji samo jedno kršćanstvo

Vrijeme je da se vjernici probude iz sna mlakog kršćanstva. Apostol Pavao u Rimljanima 12,1 poziva: „Prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – to neka bude vaše duhovno bogoslužje.“ Kršćanin nije pozvan biti potrošač sadržaja, nego nositelj Kristove prisutnosti.

Nismo stvoreni da se uklopimo u svijet, nego da gorimo za Isusa. Ne postoji „radikalno“ kršćanstvo nasuprot „običnom“ – postoji samo jedno kršćanstvo, ono koje uključuje učenike spremne slijediti Krista u svakodnevici.

Zato se danas pitaj: Jesam li se zadovoljio samo događajem obraćenja, ili živim život novog rođenja? Jesam li ostao na „prvom stupnju“ milosti, ili dopuštam da me ista ta milost oblikuje i šalje u službu?