U rujanskom izdanju časopisa The Atlantic objavljen je tekst Elaine Plott Calabro pod naslovom „Kanada se ubija“, u kojem autorica razotkriva kako je eutanazija u toj zemlji u samo nekoliko godina postala gotovo uobičajena pojava.
Prvotno je zakon dopuštao eutanaziju samo za teško bolesne pacijente na samom kraju života. Ubrzo je proširen i na one koji pate od ozbiljnih bolesti, ali nisu pred neposrednom smrću.
Za dvije godine, pravo na tzv. medicinsku pomoć pri umiranju (MAiD) trebali bi dobiti i oni koji pate samo od mentalnih bolesti, a parlament je čak preporučio da se u proces uključe i maloljetnici.
Calabro upozorava na brojne posljedice: neki Kanađani, koji si ne mogu priuštiti liječenje, zatražili su eutanaziju kao „jeftinije rješenje“. U isto vrijeme, liječnici se nalaze pred teškim etičkim dilemama, dok pojedini, specijalizirani baš za MAiD, otvoreno govore o tome kao o najznačajnijem i najispunjujućem dijelu svoje karijere.
Primjerice, liječnica Stefanie Green s Vancouver Islanda uspoređuje eutanaziju s porođajem, tvrdeći da u oba slučaja „vodi pacijenta kroz prirodan događaj“. Za nju je „dostavljanje smrti“ jednako kao i „dostavljanje života“. Slično govori i neurolog Gord Gubitz, opisujući postupak kao „tužno-sretan“ događaj, pa čak i „energizirajući“ posao.
Najproblematičnije u cijeloj priči jest što liječnici i medicinske sestre imaju zakonsko pravo – ubiti pacijenta.
Kada netko kaže da je to „najljepši posao“ u njegovu životu, postavlja se pitanje sigurnosti svakog čovjeka. Ako postoji netko tko u smrti pronalazi profesionalno ispunjenje, koliko smo onda doista sigurni?
Poruka je jasna: nitko nije siguran kada se eutanazija prestaje promatrati kao iznimna i bolna mjera, a počinje opisivati kao „najbolji posao na svijetu“.
