Postoje trenuci kada nas iz sna probudi nemir. Možda je to osjećaj krivnje zbog izgovorene riječi, možda strah od onoga što dolazi, ili jednostavno tjeskoba koju ne znamo objasniti. Te su noći najteže, jer sve oko nas šuti, a u nama bjesni oluja.
U takvim trenucima postoji mjesto kamo se uvijek možemo skloniti – u Božju Riječ. Psalmist nas podsjeća: „Gospod je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam. Na poljanama zelenim on mi daje odmora; vodi me na tihane vode i krijepi dušu moju.“ (Ps 23)
Kad tama pritisne, kad u srcu osjetimo hladnoću i strah, tada se vraćamo tim riječima koje su jače od naših misli.
Ne moramo govoriti naglas, da drugi čuju. U tišini, dok svi spavaju, srce može šaptati: „Gospodine, ti si utočište moje. Ti si snaga moja. Pogled dižem prema gorama, odakle dolazi pomoć. Pomoć je moja od Gospodina, koji stvori nebo i zemlju.“ (Ps 121)
U četiri ujutro, kada nam duša drhti, otkrivamo istinu: vjera se ne održava sama od sebe. Ona se čuva u tihim noćnim satima, dok stojimo pred Bogom i obnavljamo snagu u Njegovoj prisutnosti. Nema drugog načina da ostanemo postojani poput stabla pored vode, osim da danju i noću prebivamo u Njegovoj riječi.
Možda ne možemo promijeniti ono što je iza nas, niti uvijek znamo što nas čeka. Ali možemo se sjetiti da nismo sami. Bog, koji ne spava, bdije i u četiri ujutro, spreman obnoviti našu dušu i donijeti mir koji nadilazi svaki strah.
Možete i izmoliti u sebi ovu kratku molitvu: Gospodine, u trenucima kada me noću probudi nemir, podari mi svoj mir i snagu. Podsjeti me da si ti moj Pastir i utočište, koje me nikada ne napušta. U Tvojoj prisutnosti nalazim mir i sigurnost za novo jutro. U Isusovo ime, amen.
