Govor je dar koji nam je Bog dao. Riječima koje izgovaramo možemo ohrabriti, utješiti, blagosloviti i nekome vratiti nadu. Ali s njima možemo i povrijediti, poniziti i pogaziti ono što je sveto. Zato psovku ne bismo trebali promatrati kao bezazlenu naviku ili običnu poštapalicu. Ne postoji mala psovka – svaka psovka je grijeh.
Danas se psovke mogu čuti gotovo posvuda
Psuje se u društvu, na ulici, u školi, na poslu, u obitelji, pa čak i među djecom. Ono što je nekada bilo nezamislivo, danas se često smatra normalnim načinom izražavanja. Djeca vrlo rano počinju ponavljati ono što čuju od odraslih, ne razmišljajući pritom o značenju riječi koje izgovaraju. Upravo je zato važno zapitati se: što naše riječi govore o nama i kakav trag ostavljaju na druge?
Biblija nas upozorava na snagu ljudske riječi: „Smrt i život u vlasti su jezika.” (Mudre izreke 18,21) Jednom riječju možemo nekoga podići, ali ga isto tako možemo duboko raniti. Isus nas poziva da budemo odgovorni za ono što govorimo i upozorava da ćemo odgovarati i za svoje riječi. Zato nije dovoljno reći: „Samo sam se šalio” ili „To mi je samo navika.” Ako znamo da je nešto pogrešno, pozvani smo boriti se protiv te navike.
Posebno je ozbiljno kada se psovkom vrijeđa Boga, Isusovo ime ili ono što je čovjeku sveto. Božje ime nije obična riječ. U molitvi „Oče naš” kažemo „Sveti se ime tvoje.” Time pokazujemo da Božje ime želimo poštovati i izgovarati s ljubavlju i strahopoštovanjem. Kako onda možemo istim ustima moliti Boga, zahvaljivati mu i zazivati njegovo ime, a zatim ga vrijeđati i pogrđivati?
Isusovo ime za kršćanina ima posebno značenje. Ono nije riječ koju treba izgovarati u bijesu, kao uzvik ili psovku. To je ime Onoga kojemu se vjernik obraća u molitvi i u kojemu prepoznaje svoga Spasitelja. Zato je psovanje svetoga imena mnogo više od „ružne riječi”; ono pokazuje nedostatak poštovanja prema Bogu.
Ipak, psovanje nije samo pitanje riječi koje izgovaramo. Ono otkriva i ono što se događa u našem srcu. Čovjek često psuje kada je ljut, nezadovoljan ili frustriran. Psovka tako lako postaje navika, a navika može postati dio karaktera. Ono što čovjek danas izgovori bez razmišljanja, sutra može početi smatrati potpuno normalnim.
Zato je potrebno zaustaviti se i razmisliti prije nego što progovorimo. Ne moramo svaku ljutnju pretvoriti u uvredu. Ne moramo svaku frustraciju izraziti psovkom. Postoje druge riječi. Možemo reći da smo ljuti, možemo se udaljiti od svađe, možemo šutjeti, možemo zamoliti za oproštenje. Snaga nije u tome da glasnije opsujemo, nego da imamo dovoljno snage nadvladati potrebu za psovanjem.
PROČITAJTE: Je li “bokte” psovka?
Posebnu odgovornost imaju odrasli
Djeca uče promatrajući one koji su im uzor. Ako dijete svakodnevno sluša psovke kod kuće, u školi ili među prijateljima, nije čudno ako ih i samo počinje koristiti. Ako želimo da djeca govore lijepo, moramo im svojim primjerom pokazati kako se to čini.
Kršćanski život nije samo izbjegavanje velikih grijeha. On je svakodnevno nastojanje da svojim životom, pa tako i svojim riječima, svjedočimo vjeru. Iz naših usta trebale bi izlaziti riječi istine, dobrote, zahvalnosti i blagoslova. Umjesto da proklinjemo, možemo blagoslivljati. Umjesto da vrijeđamo, možemo oprostiti. Umjesto da psujemo, možemo izgovoriti ime Božje u molitvi.
Zato se svatko od nas treba iskreno zapitati: “Kako govorim kada sam ljut? Što izgovaram kada me nitko ne upozorava? Kakav primjer dajem drugima? Poštujem li svojim riječima Boga i čovjeka?”.
Ne postoji „mala” psovka samo zato što smo se na nju navikli. Svaka riječ ima svoju težinu, a osobito ona kojom vrijeđamo Boga ili drugoga čovjeka. Zato čuvajmo svoj jezik i svoje srce. Neka naše riječi ne budu izvor boli i prokletstva, nego izvor mira, ljubavi i blagoslova.
