Evanđelje po Ivanu bilježi jedan od najsnažnijih i najdirljivijih prizora iz života Isusa Krista. Šest dana prije Pashe, u kući u Betaniji, Marija – sestra Lazara kojega je Isus uskrsnuo – učinila je nešto što je ostavilo dubok dojam na sve koji su svjedočili tom događaju. Ivan piše:
„Tada Marija uze litru prave, dragocjene nardove pomasti, pomaza Isusu noge i otrije ih svojom kosom. I kuća se napuni mirisom pomasti“ (Ivan 12,3).
Ovaj čin nije bio slučajan. Bio je to izraz najdublje poniznosti i odanosti. Dok su drugi možda sjedili za stolom, Marija je klečala pred svojim Gospodinom. Umjesto da koristi ručnik, ona spušta svoju kosu – ono što je u židovskoj kulturi bilo smatrano njezinom čašću i dostojanstvom (usp. 1 Kor 11,14-15).
U tom trenutku ona polaže sve što ima, pa čak i ono što predstavlja njezinu „slavu“, pred Kristove noge. To je snažna poruka: prava ljubav prema Isusu ne traži vlastitu čast, nego je spremna odreći se svega.
Vrijednost pomasti dodatno naglašava veličinu njezine žrtve. Nard je bio rijetka i dragocjena tvar, uvezena iz daleke Indije, a njegova cijena odgovarala je godišnjoj plaći običnog radnika. Dok su neki prigovarali kako se pomast mogla prodati i novac dati siromasima, Isus je jasno rekao: „Pusti je! To je za dan moga ukopa sačuvala“ (Iv 12,7).
Marijin čin tako dobiva i proročku dimenziju. Ona, možda nesvjesno, pomazuje Krista kao Kralja, ali i kao Jaganjca Božjega koji će uskoro biti žrtvovan.
Atmosfera i simbolika
Važno je primijetiti i rečenicu: „Kuća se napuni mirisom pomasti.“ To nije samo opis atmosfere, nego i simbolika. Kad netko izlije svoju ljubav na Krista, plod tog predanja ne ostaje skriven. Ljubav i predanost uvijek ostavljaju miris koji drugi osjete. Tako i Marijin čin kroz stoljeća ispunjava „kuću Božju“ – Crkvu – kao trajno svjedočanstvo vjere i predanja.
Jedan komentar kaže: „Cijela je kuća Božja od tada ispunjena miomirisom njezina djela.“ To znači da ono što je učinjeno iz ljubavi prema Kristu nikada ne nestaje, nego nastavlja donositi plod i nadahnuće budućim naraštajima.
Zašto baš kosa? Kosa je u Bibliji često simbol ljepote i ponosa žene. Time što je koristila kosu umjesto ručnika, Marija pokazuje spremnost da svoj ponos, svoju slavu i sve ono što je po ljudskim mjerilima vrijedno, položi pod Isusove noge. To je slika poniznosti, ali i potpune predaje.
Danas i mi možemo učiti iz ovoga. Naša odanost Gospodinu ne mjeri se samo riječima ili osjećajima, nego spremnošću da Mu damo ono što je za nas dragocjeno. Što je naša „nardova pomast“? Što je ono što bismo trebali položiti pred Njegove noge – možda naš ponos, našu sigurnost, našu karijeru ili našu budućnost?
Marija nas uči da prava ljubav ne pita za cijenu. Ona izlijeva sve, a zauzvrat prima nešto što nitko ne može platiti – Kristovu potvrdu da njezin čin ima vječno značenje.
Neka i naš život ostavi takav „miris“ – miris poniznosti, žrtve i ljubavi prema Isusu Kristu, miris koji će osjetiti i oni koji su oko nas.
