Bez obzira na to koliko mislimo da znamo što je zaista važno, svakodnevne obveze, brige i jurnjava često nas odvuku od suštine. U trci za uspjehom, sigurnošću ili priznanjem, lako izgubimo iz vida male, ali dragocjene trenutke koji životu daju smisao.
Tek kada se zaustavimo – ili kada čujemo iskustva onih koji su na kraju svog životnog puta – jasno vidimo što doista ostaje iza nas. Nisu to materijalne stvari, nego odnosi, ljubav, trenuci iskrene radosti i osobni mir.
Victor M. Sweeney, licencirani pogrebnik i direktor pogrebnog poduzeća iz SAD-a, u razgovoru za LADbible podijelio je svoja zapažanja o onome za čim ljudi najviše žale. Nakon godina rada s umirućima i njihovim obiteljima, kaže kako mnogi dolaze s unaprijed pripremljenim nekrolozima u kojima nabrajaju akademske titule i poslovne uspjehe, no rijetko tko spominje ono najvažnije – odnose i ljubav.
Kada bi razgovarao s članovima ožalošćenih obitelji, Victor je primijetio nešto porazno:
„Znali su samo osnovne činjenice o pokojniku, ali rijetko su ga zaista poznavali“, ispričao je.
S druge strane, najmirniji su oni koji su voljeli i bili voljeni.
„Kažu da su svoje vrijeme proveli dobro – s ljudima koje vole. Ta jednostavna istina ima daleko veću težinu od bilo kojeg poslovnog uspjeha“, zaključuje on.
Najčešća kajanja su slična
Slična iskustva opisala je i palijativna sestra koja je 2024. godine pisala o emocionalnim fazama kroz koje prolaze ljudi suočeni sa smrću. Strah, tuga, poricanje i kajanje prate gotovo svakog, ali većina na kraju pronađe unutarnji mir. Ipak, jedno priznanje čula je iznova:
„Gotovo svi žale što nisu imali hrabrosti živjeti autentično – onako kako su stvarno željeli, umjesto onako kako su drugi očekivali od njih.“
Najčešća kajanja uvijek su slična:
- Što su previše vremena posvetili poslu, a premalo obitelji.
- Što nisu iskreno izražavali svoja osjećanja.
- Što su dopustili da važna prijateljstva izblijede.
Sve te misli, ponavljane iznova kroz različite kulture i iskustva, ukazuju na isto – ono što na kraju života najviše nedostaje jest povezanost s drugima.
„Ako ne želite žaliti, provedite vrijeme s ljudima koje volite dok su još živi“, savjetuje pogrebnik Victor.
Možda zvuči jednostavno, ali rijetko tko to doista živi. Jer kada dođe trenutak da pogledamo unatrag, titule i priznanja blijede, a ostaju samo odnosi – koliko smo voljeli, koliko smo bili voljeni i koliko smo zaista bili prisutni. No, najvažnije od svih pitanja je što smo učinili s Isusom. O tome ovisi naša vječna sudbina!
