Na ulicama Novog Sada već mjesecima se pojavljuje prizor koji istovremeno izaziva nelagodu, suosjećanje i divljenje: izrazito visok muškarac, duge kose do koljena, u staroj iscjepanoj jakni i s najlonskim vrećicama umjesto obuće.
Dok drugi traže zaklon od zimskog mraza, on hoda asketski, gotovo svečano, kao da hladnoća ne vrijedi za njega.
Priča je snažno odjeknula kada je jedna Novosađanka na društvenim mrežama priznala da je svaki put zaboli duša vidjevši ga tako oskudno odjevenog. Zamolila je pomoć kako bi ga pronašla i obukla. Tada je uslijedio neočekivan odgovor: ovaj čovjek – Boris – godinama svjesno odbija svaki oblik pomoći. Ako mu netko ipak nešto daruje, on to odmah prosljeđuje drugima.
Komentari su ubrzo otkrili fascinantnu pozadinu. Boris nije beskućnik. Naprotiv, tvrde njegovi sugrađani, on je doktor znanosti, višestruko nagrađivan stručnjak, čovjek koji i danas povremeno štampa svoje radove. Ima stan, financijski je osiguran, ali je izabrao radikalan put – život potpunog odricanja od materijalnog.
Njegovi dani prolaze u tihom služenju. Pomoć ne prima, ali zato pomaže svima: čisti lišće iz šahtova, sakuplja smeće, oslobađa drveće od eksera i reklama. Ljudi ga često vide kako grli stabla, kao da razgovara s prirodom.
Naizgled izgubljen, a zapravo duboko usmjeren – živi u svijetu koji je sam izabrao. Humanitarka Marina Antonijević potvrdila je da odbija svaku vrstu pomoći, a ipak redovito ostavlja donacije za oboljelu djecu.
Mnogi ga uspoređuju s bugarskim asketom Dobrim Dobrevim ili sa svetim jurodivima – onima koji svojom nesvakidašnjom pojavom propituju naše norme i predrasude.
Boris, novovjeki pustinjak usred grada, postao je tiha opomena: dok mi brinemo o njegovoj hladnoći, možda on otkriva toplinu koju smo mi izgubili.
Da takoje ….