Prema podacima o izostancima po nastavnim godinama, u školskoj godini 2024./2025. zabilježeno je ukupno 40,2 milijuna sati izostanaka, od čega gotovo 39,5 milijuna opravdanih i oko 700 tisuća neopravdanih, a prosječan broj izostanaka po učeniku iznosio je 89,8 sati, pri čemu se slične brojke bilježe i prethodnih godina.
Školska se medicina u slučajeve izostanaka uključuje čim škola signalizira da dijete dulje ili ponavljano izbiva s nastave, neovisno o tome jesu li izostanci opravdani ili neopravdani, pojašnjava voditeljica Službe za školsku i adolescentnu medicinu Nastavnog zavoda za javno zdravstvo “Dr. Andrija Štampar” Marija Posavec, ističući da cilj nije provjera opravdanosti, nego utvrđivanje razloga izostajanja i procjena potrebe za dodatnom obradom, liječenjem ili prilagodbom školskog okruženja.
Upozorava da somatski simptomi povezani s emocionalnom patnjom nisu simulacija te da bol i nelagoda mogu biti stvarni i bez jasnog organskog uzroka, zbog čega se djecu u slučaju sumnje na teškoće mentalnog zdravlja, prema potrebi, upućuje na pregled dječjeg i adolescentnog psihijatra, psihologijsko testiranje, logopedsku obradu i druge dodatne postupke.
Sve kreće od povremenih izostanaka
Ključna je, ističe Posavec, pravodobna suradnja roditelja, škole i školskog liječnika kako bi se omogućila rana intervencija. Dodaje i da se posljednje tri godine u školskoj medicini provode probiri na poremećaje mentalnog zdravlja u osmim razredima osnovne škole i prvim razredima srednje škole, što se pokazalo učinkovitim za rano prepoznavanje teškoća.
U dijelu slučajeva iza ponavljanih izostanaka stoji izbjegavanje nastave kao obrazac ponašanja povezan s emocionalnim opterećenjem djeteta. Izbjegavanje nastave najčešće se razvija postupno, ističe klinička psihologinja Ella Selak Bagarić. U početku se javljaju povremeni izostanci, jutarnje poteškoće pri polasku u školu i tjelesne tegobe bez jasnog medicinskog uzroka, uz pojačanu napetost vezanu uz školske obveze. S vremenom izostanci postaju učestaliji, a djetetu je sve teže nositi se i sa samom pomisli na povratak u školu.
Za razliku od povremenog markiranja, koje je češće povezano s razvojnim fazama i ispitivanjem granica, kod izbjegavanja nastave prisutna je izražena unutarnja nelagoda. Dijete, kako navodi Selak Bagarić, često želi ići u školu, ali doživljava da to u tom trenutku ne može. Ostajanje kod kuće donosi kratkotrajno olakšanje, ali istodobno povećava zabrinutost zbog propuštenog gradiva i strah od povratka, piše Direktno.
Različiti uzroci izbjegavanja nastave
Uzroci izbjegavanja nastave gotovo su uvijek višeslojni i uključuju kombinaciju školskih zahtjeva, odnosa s vršnjacima, straha od procjenjivanja, osjećaja neuspjeha ili narušenog osjećaja pripadnosti. Pritom se unutarnje teškoće djece u školskom kontekstu često očituju kroz razdražljivost, povlačenje, umor te pad koncentracije i motivacije, što se nerijetko tumači kao manjak truda, pojašnjava psihologinja.
Psihologinja naglašava da dijete koje izbjegava školu najčešće ne bježi od znanja, nego od osjećaja da nije dovoljno dobro te da nesrazmjer između zahtjeva i djetetovih kapaciteta često prethodi izbjegavanju nastave. Porast izostanaka potvrđuju i srednje škole.
Predsjednik Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja Antun Kovačić navodi da se porast izostanaka bilježi u svim generacijama, ali je izraženiji u trećim i četvrtim razredima. Najčešće je riječ o kratkotrajnim izostancima do tri dana koje roditelji sami opravdavaju kao bolesti. Takve učestale izostanke kod pojedinih učenika ravnatelji povezuju s nedovoljno ozbiljnim odnosom dijela roditelja i učenika prema školskim obvezama. Kod dugotrajnih izostanaka, kaže, razlozi su uglavnom ozbiljnije bolesti te složeni obiteljski problemi, dok su isključivo disciplinski razlozi rjeđi.
