Priča Jasona Jennisona podsjeća nas da smrt nije kraj, već prijelaz u stvarnost ispunjenu ljubavlju kakvu na zemlji ne možemo zamisliti.
Nakon što je proveo mjesec dana na intenzivnoj njezi i izgubio preko trideset kilograma, Jason se u trenutku očaja prvi put nakon djetinjstva obratio Bogu. Molio je za priliku da vidi svoje kćeri, kajući se što je godinama zanemarivao odnos s Isusom, iako nikada nije prestao vjerovati.
Usred te molitve, Jason se iznenada našao na stropu sobe, promatrajući vlastito tijelo i medicinsko osoblje s vidom od 360 stupnjeva. Njegova svijest proširila se izvan zidova bolnice – mogao je vidjeti svaku vlat trave u polju, a boje su tekle poput tekućine. U tom stanju apsolutnog znanja i mira, bol je nestala, a zamijenio ju je osjećaj nevjerojatne ljubavi.
Opisao je trenutak kada ga je obuzela svjetlost toliko veličanstvena da je istog trena znao tko ga drži. Osjetio je prisutnost Oca koji ga voli, a potom i susret s Isusom, čiju je energiju odmah prepoznao. Opisao je to kao savršenstvo koje je nemoguće riječima prenijeti – mjesto gdje duša konačno pronalazi svoj dom.
Njegov povratak u tijelo bio je nježan; osjetio je kako ga Isusove ruke polako vode natrag. Jasonovo svjedočanstvo o iskustvu blizu smrti snažan je podsjetnik da je Božja milost uvijek dostupna onima koji je potraže, čak i u posljednjim trenucima, te da nas na drugoj strani čeka zagrljaj koji nadilazi svako ljudsko razumijevanje.
