U duhovnom životu, kao i u svakodnevici, čovjek lako može izgubiti iz vida ono što je doista najvažnije. Nije rijetkost da se zavaravamo misleći kako živimo kreposno, dok smo u stvarnosti daleko od istinske svetosti.
Upravo u toj zabludi, upozoravaju duhovni učitelji Crkve, neprijatelj duše pronalazi svoje najjače oružje. Talijanski svećenik Lorenzo Scupoli, autor poznatog duhovnog klasika Duhovni boj, nastojao je doći do same srži kršćanskog života.
Najopasniji neprijatelj duše
Prema Scupoliju, najveća zapreka svetosti nije uvijek očiti grijeh, nego nešto mnogo suptilnije — duhovna oholost. On opisuje kako osoba može biti uvjerena da napreduje samo zato što obavlja mnoge pobožne čine.
Takva osoba umišlja da je postigla savršenstvo ako izgovara mnoge molitve, sluša mise i često prima pričest. Problem ne leži u pobožnostima, koje su dobre, nego u stavu srca.
Duhovna oholost navodi čovjeka da se uzdiže iznad drugih, bude tvrdoglav u svojoj volji te slijep za vlastite pogreške dok marljivo kritizira tuđe. Takva osoba sebe smatra gotovo savršenom, zbog čega njezino obraćenje postaje iznimno teško.
Teže se obraća „pravednik” nego javni grešnik
Scupoli iznosi snažnu tvrdnju: „Otvoreni grešnik lakše se obraća Bogu nego čovjek koji se skriva pod plaštem prividne kreposti.” Grešnik zna da je potreban milosti, dok ohol čovjek ne vidi potrebu za promjenom.
Ova misao podsjeća na Isusovu prispodobu o farizeju i cariniku. Dok farizej nabraja svoje zasluge, carinik moli: „Bože, milostiv budi meni grešniku!” Isus zaključuje da je carinik otišao kući opravdan jer se ponizio.
Put prema svetosti vodi kroz poniznost
Scupolijeva poruka ostaje aktualna: vanjska pobožnost nema vrijednosti bez ponizna srca. Svetost započinje iskrenim priznanjem vlastite slabosti i potpunim pouzdanjem u Boga.
Duhovna borba je prvenstveno borba protiv vlastite oholosti. Tek ponizno srce, kakvo opisuje 51. Psalam, može u potpunosti primiti Božju milost.
