Postoje priče koje ne počinju sukobom nego bezuvjetnim povjerenjem. Upravo zato one toliko bole kada se raspadnu u komadiće. Za osamnaestogodišnjeg Matthewa ulazak u svijet odraslih donio je bolnu spoznaju da osoba koju je smatrao stupom stabilnosti zapravo nikada nije bila na njegovoj strani.
Matthew je ostao bez majke kada mu je bilo petnaest godina. Njegov očuh je bio prisutan u dječakovu životu od njegove osme godine. Bio je tu za školske priredbe i domaće zadaće pa je granica između očuha i roditelja s vremenom posve nestala. Barem je tako mladić vjerovao jer je u toj osobi vidio jedinu obitelj koja mu je preostala.
Nakon majčine smrti očuh je preuzeo kontrolu nad njezinom ušteđevinom namijenjenom Matthewovu obrazovanju. Tri godine kasnije kada je došlo vrijeme za fakultet Matthew je zatražio taj novac. Odgovor koji je dobio bio je hladan i proračunat. Očuh mu je poručio da na taj novac zaboravi ako ne želi imati neprijatelja.
U trenutku nemoći mladić je spomenuo odvjetnika što je natjeralo očuha da mu pruži fasciklu. Unutra nije bila pogreška nego sustav. Očuh je godinama bilježio svaku kupljenu namirnicu i plaćeni račun kao dug koji mladić mora podmiriti iz majčine štednje. Završni udarac bio je najteži jer mu je očuh izravno rekao da on uopće nije njegov sin.
„Ljubav prema novcu doista je korijen svih zala“ (1. Timoteju 6,10).
Matthew je potražio pravdu na sudu i pobijedio. Iako mu je novac vraćen ovaj ishod nije donio radost koju bi netko očekivao. Danas je Matthew na fakultetu i ima financijsku sigurnost ali nosi teret dvostrukog gubitka. Izgubio je i majku i osobu koju je smatrao ocem.
Njegova priča služi kao bolan podsjetnik da se povjerenje gradi godinama a ruši u samo jednoj sekundi zbog pohlepe. Pravda je možda zadovoljena na papiru ali slomljeno srce zahtijeva mnogo više vremena za zacjeljenje.
