Budući da Sjedinjene Države i Izrael rade kao saveznici u sadašnjem sukobu s Iranom, kršćani iz mnogih naroda mogu se iznova pitati kako mi, kao kršćani, trebamo razmišljati o modernoj nacionalnoj državi Izrael.
S obzirom na starozavjetna obećanja, novozavjetna očekivanja i naše zajedničko duhovno podrijetlo, trebaju li kršćani uvijek podržavati Izrael? Trebamo li braniti njegove pretenzije na zemlju?
Ove stvarnosti mogu biti složene za nas i kao kršćane i kao zemaljske građane. Naša prvenstvena odanost je Isusu, čak i dok imamo svoje sekundarne odanosti raznim modernim narodima. Jednostavni odgovori možda neće biti dovoljni, osobito u ratnim vremenima.
Naravno, kršćani su se i ranije hrvali s ovim pitanjima; ona su prisutna od osnivanja moderne države Izrael 1948. godine. U vremenima poput ovih, pregledavanje perspektiva izvan našeg neposrednog konteksta može donijeti prijeko potrebnu jasnoću. U tu svrhu, pripremili smo sljedeće resurse Johna Pipera, stare od 12 do 22 godine. Ovdje nije primarno pitanje kako bi se pojedine nacije trebale odnositi prema modernoj naciji Izrael, već kako bi kršćani kao građani neba mogli razmišljati o današnjem Izraelu.
Podržava li Bog postupke Izraela?
U svom intervjuu iz 2014. godine John Piper govori o sukobu Izraela s Palestinom. Jesu li postupci Izraela podržani i odobreni od Boga? Posjeduje li moderni Izrael božansko pravo na zemlju? Je li Bog posebno na strani Izraela kao što je bio pod uvjetima staroga saveza?
Piper tvrdi da, iako Bog ima dobar plan za budućnost Izraela, on nije posebno na strani Izraela kakav on postoji u današnjoj neposlušnosti: “Narod u izdaji protiv svog Kralja ne može polagati legitimno pravo na Kraljeva obećanja narodu koji drži savez.”
Iako Bog nije završio s Izraelom, nacija kakva trenutno postoji ne može polagati božansko pravo na zemlju. Stoga bi se “prava naroda trebala odlučivati načelima suosjećajne javne pravde, a ne tvrdnjama o božanskom pravu ili božanskom statusu.”
Piper završava upozorenjem protiv nebiblijskog zaključka da sadašnja pobuna Izraela znači da drugi narodi imaju pravo na njezino zlostavljanje. “Ne, nemaju. Ona i dalje ima ljudska prava među narodima kada nema prava pred Bogom, baš kao što ih imaju svi narodi.” I kao kršćani, molimo se za dan kada će “sav Izrael biti spašen” (Rimljanima 11,26).
Sedam točaka
U svojoj propovijedi iz 2004. godine o “Izraelu, Palestini i Bliskom istoku” — najsadržajnijem od ovih resursa — Piper iznosi argument u sedam točaka.
Prvo, Bog je izabrao Izrael od svih naroda svijeta da bude njegovo vlastito vlasništvo. Drugo, zemlja je bila dio naslijeđa koje je obećao Abrahamu i njegovim potomcima zauvijek.
Treće, obećanja dana Abrahamu naslijedit će kao vječni dar samo pravi, duhovni Izrael, a ne neposlušni, nevjerni Izrael. Četvrto, Isus Krist je došao na svijet kao židovski Mesija, a njegov vlastiti narod ga je uglavnom odbacio.
Peto, stoga današnja sekularna država Izrael ne može polagati sadašnje božansko pravo na zemlju, te bi trebali tražiti mirna rješenja utemeljena ne na sadašnjim božanskim pravima, već na međunarodnim načelima pravde, milosrđa i praktične izvedivosti.
Šesto, vjerom u Isusa Krista, židovskog Mesiju, pogani postaju sunasljednici s otkupljenim Izraelom u obećanju Abrahamu, uključujući obećanje zemlje.
Sedmo, naposljetku, ovo naslijeđe Kristova naroda (Židova i pogana) dogodit će se prilikom drugog Kristova dolaska radi uspostave njegovog kraljevstva, ne prije; a do tada mi kršćani, kao kršćani, ne uzimamo oružje da bismo tražili svoje naslijeđe, već radije polažemo svoje živote kako bismo podijelili svoje naslijeđe sa što više ljudi možemo.
Konačno, odgovarajući jednom kršćaninu Palestincu u 2011. godini, Piper dijeli dvanaest važnih istina o kršćanskom identitetu, zemaljskom državljanstvu i Božjem trenutnom odnosu s modernom državom Izrael.
Piper nas podsjeća da “Bog ima spasiteljske namjere za etnički Izrael (Rimljanima 11,25–26), kao što ima i za arapske narode (Psalam 22,27; Matej 28,19–20).” Dakle, “kršćanski apel na Bliskom istoku Palestincima i Židovima glasi: ‘Vjerujte u Gospodina Isusa i bit ćete spašeni'” (Djela 16,31).
Na kraju nudi posebnu riječ za pastire. Svi kršćani, osobito kršćanski pastiri, trebali bi govoriti otvoreno i radosno o našem jedinstvu s arapskim i židovskim kršćanima te ne bi trebali rangirati političku potporu Izraelu ili bilo kojoj arapskoj naciji iznad naše obiteljske potpore suovjernicima.
Izvor: Desiringgod.org
Nisu to pravi Židovi. Ovi sad časte Talmud – sotonski stihovi i Protokole sionskih mudraca, a Protokoli sionskih mudraca nemaju nikakve veze sa Židovima, Židovi su još jedna žrtva ove agende. Oni su oteti narod, istrijebljeni narod, čiji je identitet preuzet od Kazara, turanskog mongolskog naroda – sotonističke vjere.
Tora (hebr. tôrāh: učenje, uputa, zakon), u Starom zavjetu i u židovstvu, pisani Božji zakon, sažetak starozavjetne i židovske vjere, Mojsijevo – Petoknjižje. Osim pisanoga Zakona Božjega (Torah še bi-ketab) u židovstvu postoji i usmeni Zakon (Tora še be-al-pe) koji nije zapisan u Petoknjižju; prenosio se dijelom usmeno, dijelom u okviru zapisa običaja, propisa i sl. Počeo se zapisivati nakon Bar Kohbinih ratova, te su početkom III. st. od prikupljene građe nastale – Mišna i Tosefta (zbirka zakona koji nisu uvršteni u Mišnu), a poslije – Talmud.
Talmud – sotonski stihovi. U ranom židovstvu i Novom zavjetu izraz Tora označuje Stari zavjet.