Mnogi se kršćani danas suočavaju s osjećajem duhovne praznine, iako redovito odlaze u crkvu i čitaju Bibliju. Taj tihi nedostatak sile, mira i Božje prisutnosti često je znak da se Duh Sveti povlači.
Iako on ne napušta vjernika, on se može udaljiti kada naiđe na određene prepreke koje njegova sveta narav jednostavno ne može tolerirati.
Postoje tri specifične stvari koje žaloste i gase Duha Svetoga, stvarajući opasnu distancu između Boga i čovjeka. Razumijevanje ovih zapreka ključno je za svakoga tko želi obnoviti svoj duhovni žar i ponovno osjetiti puninu Božjeg vodstva.
Uporan i nepriznat grijeh
Prva stvar koju Duh Sveti neće tolerirati jest grijeh s kojim smo sklopili mir. Bilo da se radi o skrivenim navikama, načinu na koji tretiramo ljude u ljutnji ili stvarima koje gledamo u tajnosti, kompromis i svetost ne mogu dijeliti isti prostor. Duh Sveti je po svojoj naravi svet, a svaki svjesni odabir grijeha umjesto predanja uzrokuje mu bol.
Opasnost leži u tome što se udaljavanje događa polako. Prvi put kada sagriješimo, osjećamo snažno osvjedočenje, no svaki sljedeći put taj je glas tiši dok potpuno ne otupimo. Ta tišina nije mir, već opasna udaljenost. Ipak, čim prestanemo braniti svoj grijeh i iskreno ga priznamo, Bog je vjeran i pravedan da nas očisti i ponovno ispuni svojom prisutnošću.
Srce puno gorčine i neopraštanja
Druga velika zapreka je neopraštanje, koje mnogi vjernici nose kao štit, opravdavajući se nanesenom nepravdom. Iako je bol koju su vam nanijeli stvarna, neopraštanje ne šteti osobi koja vas je povrijedila, već gradi zid između vas i Boga. Duh Sveti, koji je duh ljubavi, ne može slobodno teći kroz srce koje je zaključano u gorčini.
Duhovni zakon je jasan: ako ne oprostimo drugima, ni Otac ne može oprostiti nama. Neopraštanje djeluje poput hrđe u cijevi koja blokira dotok čiste vode Božjeg mira i radosti. Opraštanje nije zaborav niti osjećaj, već svjesna odluka da pustite dug i povjerite pravdu Bogu kako biste vi mogli hodati u slobodi.
Ponos i samodostatnost
Treća zapreka je najsuptilnija i često se pojavljuje nakon duhovnog rasta ili uspjeha. To je trenutak kada molitva postane rutina umjesto žile kucavice, a oslanjanje na vlastitu mudrost zamijeni traženje Božjeg glasa. Sveto pismo nas uči da se Bog aktivno protivi oholima, jer ponos stavlja čovjeka u poziciju u kojoj ne može primiti ono što mu Bog želi dati.
Ne možete biti ispunjeni Duhom Svetim i sobom istovremeno. Duh Sveti se kreće kroz one koji su slomljeni i predani, a ne kroz one koji su uvjereni u vlastite sposobnosti. Očajnička potreba za Bogom u kraljevstvu nebeskom nije slabost, već izvor prave sile. Onog trenutka kada odbacimo svoju neovisnost i ponos, Božja prisutnost se vraća u punini.
