Američki potpredsjednik JD Vance javno je izrazio svoje neslaganje s nedavnim izjavama pape Lava XIV. o ratu, zauzevši stav koji nadilazi političku kritiku i zalazi u doktrinarna pitanja.
Njegove primjedbe, izrečene na događaju na Sveučilištu Georgia, postavljaju pitanja o teološkoj koherentnosti crkvenog diskursa koji, po njegovom mišljenju, previše pojednostavljuje kršćansku tradiciju o legitimnoj upotrebi sile, piše InfoVaticana.
Kontroverza proizlazi iz papine izjave, koji je rekao da Kristovi učenici “nikada nisu na strani onih koji mašu mačem ili bacaju bombe.” Iako izjava spada u retoričku tradiciju zagovaranja mira, Vance dovodi u pitanje njezinu apsolutnu formulaciju, tvrdeći da ona eliminira bitne nijanse kršćanske doktrine.
Teorija pravednog rata
Kako bi ilustrirao svoj argument, potpredsjednik je upotrijebio konkretan povijesni primjer: iskrcavanje u Normandiji. „Je li Bog bio na strani Amerikanaca koji su oslobodili Francusku od nacista?“, upitao je. „Čvrsto vjerujem da je odgovor da.“ Ovim osvrtom Vance izravno aludira na teoriju pravednog rata, teološki konstrukt koji su razvili autori poput Tome Akvinskog, a koji uspostavlja uvjete pod kojima se upotreba sile može smatrati moralno legitimnom.
Prema Vanceovom argumentu, opća osuda svih oblika nasilja riskira zamagljivanje temeljnih razlika, poput one koja odvaja agresora od žrtve ili nepravednog rata od proporcionalne obrambene intervencije.
Potpredsjednik, koji se identificira kao katolik, inzistirao je da njegova kritika ne podrazumijeva obranu rata kao načela, već poziv na očuvanje unutarnje koherentnosti doktrinarne tradicije. U tom smislu naglasio je da, baš kao što politički vođe moraju biti razboriti u svojim javnim izjavama, papa bi trebao biti jednako strog kada se bavi teološkim pitanjima.
Sa svoje strane, papa Lav XIV. je ostao pri svom stavu protiv rata, ponavljajući da je “Božje srce rastrgano ratovima, nasiljem, nepravdom i lažima”, bez ulaska u konkretnu raspravu koju je pokrenuo Vance.
Prošireni ulomci iz govora J. D. Vancea
Tijekom svog govora, Vance je razvio svoju kritiku eksplicitno u teološkim, a ne samo političkim terminima:
„Kao katolik, zabrinut sam kada bogatu i složenu moralnu tradiciju svedemo na slogane koji, iako dobronamjerni, ne podnose povijesnu ili teološku analizu.“
„Crkva stoljećima uči da postoje iznimno ozbiljne okolnosti u kojima je upotreba sile ne samo zakonita, već i moralno nužna.“
Što se tiče povijesnog primjera Drugog svjetskog rata, dodao je:
„Ako tvrdimo da Bog nikada ne može biti na strani onih koji se bore, onda moramo preispitati kako shvaćamo oslobođenje Europe, kraj nacizma ili otvaranje koncentracijskih logora.“
Vance je također predstavio razmišljanje o odgovornosti vjerskog vodstva:
„Baš kao što moram biti oprezan kada govorim o javnoj politici, vjerujem da Sveti Otac mora biti oprezan kada govori o teologiji, jer njegove riječi imaju stvarne doktrinarne implikacije.“
Na kraju je htio ublažiti ton svoje kritike osobnom referencom:
„Duboko poštujem papu. Molim se za njega. I ne smeta mi što govori o svjetskim zbivanjima. Ali upravo zbog toga vjerujem da je važno da njegov diskurs bude precizan.“
