“Jedan od najvećih izazova [redovništva u Hrvatskoj] je brojčani pad (skoro za 1000 redovnika manje u zadnjih deset godina) te nemogućnost zadržavanja svih djelatnosti koje smo do sada obavljali”, poručila je s. Lidija Bernardica Matijević, predsjednica Hrvatske redovničke konferencije.
U govoru pred generalnom skupštinom Unije europskih konferencija viših redovničkih poglavara i poglavarica (UCESM) koja se od 20. do 25. travnja održava u Mariji Bistrici, s. Lidija, SSFCR je opisala aktualno stanje i izazove s kojima se redovnice i redovnici u Hrvatskoj suočavaju.
“Hrvatskoj redovničkoj konferenciji pripada 77 redovničkih zajednica u Hrvatskoj, od kojih je 54 ženskih i 23 muških zajednica. Ukupan broj redovnika u Hrvatskoj je 3222 (2395 redovnica i 827 redovnika)”, poručila je, dodavši kako klauzurnih redovnica ima 187 u 17 zajednica.
Neke od njih, istaknula je, “djeluju u kontinuitetu više stoljeća: benediktinke u Trogiru preko 960 godina, klarise u Splitu preko 700 godina”.
Dotaknuvši se krize redovništva, osobito je istaknula 1945. godinu kada je uspostavom “novoga društvenog poretka” čije vlasti “zabranjuju vjerski utjecaj i posjedovanje privatnog vlasništva”, redovničkim zajednicama onemogućeno njegovanje izvorne karizme.
“Kada govorimo o ženskom redovništvu, može se reći da nas je djelovanje bivšega socijalističkoga sustava više pogodilo nego muško redovništvo. Dok su redovnici pod teškim uvjetima ipak smjeli djelovati u pastoralu, redovnicama je bila dovedena u pitanje životna egzistencija. Kao i u ostalim europskim zemljama, redovnice su prema svojoj karizmi vodile vlastite bolnice, sanatorije, škole i odgojne zavode. Budući da su izgubile svoje vlasništvo i da im je zabranjeno djelovanje u društvu, uspjele su preživjeti u pastoralu, uz uvjete koji su tada bili nametnuti”, poručila je s. Lidija Bernardica Matijević.
“Iz tih razloga dolazi do izjednačavanja svih ženskih redovničkih karizmi. Osim djelovanja u pastoralu redovnice su se bavile ručnim radom i čuvanjem djece te tako uzdržavale svoje zajednice. Takav pristup redovništvu i Crkvi uopće, te vrlo teški materijalni uvjeti zadržali su se od 1945. godine do uspostave demokratske vlasti u Hrvatskoj 1990. godine. Mnoge su muške i ženske zajednice iskusile zabranu nošenja redovničke odore, gubitak prava na rad u javnim ustanovama, zabranu na zdravstveno i mirovinsko osiguranje, oduzimanje vlasništva. Nažalost, danas je u Hrvatskoj poznat veliki broj naših članova koji su životno nastradali zbog mržnje prema vjeri. Zanimljivo je da je odaziv na duhovni poziv u tim godinama bio vrlo visok.”
PROČITAJTE: Zašto se redovnice ne udaju?
Promjena političkih i društvenih okolnosti devedesetih godina u Hrvatskoj otvorila je nove načine djelovanja za redovništvo, prenosi Bitno.
“Mnoge redovničke zajednice otvaraju katoličke dječje vrtiće, osnovne i srednje škole, studenske domove. U školski obrazovni sustav ušao je vjeronauk te je velik broj redovnica i manji broj redovnika zaposlen u školama. Omogućeno je obrazovanje naših članova u svim strukama i na svim razinama, kao i stručno usavršavanje za djelatnosti koje su prisutne u zajednicama i koje su im potrebne.”
S. Lidija na kraju je govora istaknula kako je život redovnika u Hrvatskoj “danas vrlo aktivan”, ali da “visoka starosna dob redovnica, kao i nizak broj novih duhovnih zvanja otežavaju svakidašnjicu”.
