Sjećam se kako sam u osnovnoj školi učio da su hladnjaci od đavla. Moja učiteljica, koja je sasvim sigurno sumnjala u postojanje Sotone, barem nas je uvjeravala u zloćudnost hladnjaka.
Vidite, ljudi su bili otimači — od majke Zemlje i od životinjskog carstva. Te male kutije, koje su otvarale svoja vrata poput anđela svjetla, omogućile su pohlepnom čovjeku da sačuva svoj sebični plijen netaknutim. Mogao je uzimati, uzimati i uzimati bez ikakvih posljedica za svoje gomilanje. Ova tehnologija, koja se uzdigla iz podzemlja, praktički je zacementirala čovjekovu proždrljivost i osigurala mu status pošasti za sve one koji drhte ispod njega u hranidbenom lancu. Ili tako nekako.
Narod Izraela, tek izašao iz ropstva u Egiptu, bio je slobodan od iskušenja rashladnih uređaja. Oni se nisu morali hvatati u koštac s etikom čuvanja hrane (kao što mi osnovnoškolci moramo). Bog im je to izričito zabranio. Njima nije nedostajala samo tehnologija za čuvanje hrane; nedostajalo im je dopuštenje.
Gospodin reče Mojsiju: „Evo, učinit ću da vam daždi kruh s neba. Neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za taj dan treba. Tako ću ih iskušati: hoće li se držati moga zakona ili ne.“ (Izlazak 16, 4)
Bog Izraela zabranio je ostatke hrane za svoj narod — „neka narod ide i skuplja svaki dan koliko mu za taj dan treba“. Rečeno im je da jedu dok se ne nasite, koliko god mogu — toga dana. Sljedećeg jutra, svaka tajna zaliha bi se ucrvala i usmrdjela (osim na šabat). Opstanak Njegova naroda ovisio je o svakodnevnim čudima Božje milosti: „anđeoskom kruhu“ ujutro i prepelicama navečer (Psalam 78, 25). Svakodnevna opskrba susretala bi se sa svakodnevnim očajem. Nije postojao plan B — samo On.
Ova zapovijed imala je svoj cilj — „tako ću ih iskušati: hoće li se držati moga zakona ili ne“. Hoće li se Bog doista pojaviti svaki dan? Hoće li Mu vjerovati da će se pojaviti svaki dan? Hoće li slijediti Njegove zapovijedi ili lutati prema vlastitom razumijevanju? Svatko tko je prisiljen na situaciju u kakvoj je bio Izrael, spor je na davanju naučenih odgovora iz vjeronauka. Bog je iskušavao njihovu vjeru — hoće li vjerovati, dan za danom, da će upravo onoliko koliko treba stići u upravo pravo vrijeme?
Život vjere je uznemirujući nego što to prikazuju neki lagani i površni priručnici za pobožnost. Samo hodaj s Isusom, korak po korak — poput hodača na žici koji prelazi preko vulkana, ili Petra koji korača preko pobješnjelog mora, ili Izraela koji luta pustinjom bez zaliha. Taj jedan korak ponekad se čini kao tvoj posljednji.
Iskušenje svagdašnjeg kruha
„Kruh naš svagdašnji daj nam danas“ (Matej 6, 11) — molili smo to nebrojeno puta. Puni ormari i krcati hladnjaci čine da ova prošnja zvuči kao molitva spokojstva, a ne gladi. Iako je i izobilje Njegova svakodnevna opskrba, ono se ne čini baš kao svakodnevni odgovor.
Ipak, razdoblja lišavanja u pustinji mogu potaknuti naš duh na tu molbu. Stjerana u kut okolnostima, molba postaje silovita, a odgovor o kojemu se ne može pregovarati. Ova molitva oživljava kada se um ispuni stršljenima tjeskobe, kada puzimo preko žeravice patnje ili kada se tijekom besanih noći pitamo hoće li jutro ikada doći, a kamoli kruh s njim.
Nalazite li se u takvom razdoblju? Možda ste zarobljeni u posljedicama još jednog spontanog pobačaja. Možda vas je supružnik izdao — kako bi život ikada mogao biti isti? Možda vam još jedna usamljena godina klizi kroz prste. Možda ste sličniji Izraelcima i pitate se iz mjeseca u mjesec hoćete li imati dovoljno za stanarinu ili namirnice. Kako možete nastaviti u svojoj pustinji? Skupljajući dnevne obroke. Moleći iz trenutka u trenutak: „Gospodine, daj mi danas moj svagdašnji kruh.“
Vi nemate resursa da izdržite još dugo. Možda je to i poanta. To je iskušenje svagdašnjeg kruha. Vi danas nemate ono što je potrebno da izdržite do sutra ili do sljedećeg tjedna — On to zna; On je to isplanirao. Niste na stranputici; vođeni ste dalje u Njegovu volju (pustinju) da biste bili iskušani, da biste naučili lekcije koje zemlja kojom teče med i mlijeko ne može poučiti.
On vas želi osloboditi vašeg oslanjanja na sebe. Leđima uza zid, koljenima na podu, očima podignutim k nebu — to je položaj u kojem najbolje učimo o ovisnosti. Ovdje On dokazuje Svoju vjernost. Ostavlja nas u jecaju očaja kako bismo konačno čuli čvrstinu u Njegovu glasu: Ja sam s tobom. Ja sam za tebe. Nisam te zaboravio; učim te da ti ne zaboraviš Mene.
Četrdeset godina kasnije, Mojsije se osvrće na lekciju o svagdašnjem kruhu:
Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Gospodnjih. (Ponovljeni zakon 8, 3)
Čovjekov stvarni opstanak nije imao nikakve veze s kruhom, čak ni s čudesnim kruhom. Imao je veze s Božjim glasom. Njegovom prisutnošću. Njegovim zakonima. Fizički kruh bio je samo rekvizit. On vas dovodi do kraja vaših snaga, tjera vas da gladujete bez rješenja, udara po vašim resursima kako bi vam pokazao ono što je oduvijek bila istina: Bog donosi Svoje milosrđe jutro za jutrom, obnavlja ga večer za večerom. Njegova je riječ istinita, a Njegovo srce ljubazno. On nam donosi svagdašnji kruh. Hoćemo li Mu vjerovati i slušati Ga?
Podsjetnici za putovanje
Nalazite li se usred pustoši? Jeste li teško iskušani i nesposobni lagodno nastaviti bez Božje svakodnevne prisutnosti? Dobro. Bolja je pustinja s Bogom nego raj bez Njega.
Tri podsjetnika mogu vam pomoći na vašem putovanju.
1. Svakodnevno prikupljajte od Njega.
Bog je Izraelu ujutro izlagao kruh, ali on bi se otopio kada bi sunce upeklo. Svaki dan su imali točno određeno vrijeme da svatko uzme svoj obrok za svoju obitelj. Svakodnevna opskrba i dalje je zahtijevala svakodnevno skupljanje.
Primijetite ograničenje čuda. Bog nije dostavljao manu pred kućni prag svakog čovjeka. Nije im magično punio trbuhe odgovarajućom količinom. Bog će biti vjeran u pružanju, da, ali oni moraju biti vjerni u traženju te opskrbe. I to je bio dio iskušenja njihove vjere. Svatko tko bi bio previše shrvan, očajan ili nevjeran da skuplja hranu, skapavao bi u svojoj kući dok bi kruh ležao odmah vani.
Žalosna razdoblja, gorki mjeseci i bezukusni dani nisu isprika da ostavite Bibliju nepročitanu, crkvu neposluženu, a sobu za molitvu neposjećenu. Mana i dalje leži vani svako jutro čekajući da je skupe gladni i ponizni.
2. Oduprite se prečacima.
Isus se u pustinji suočio s gorućim potrebama. On, novi Izrael, bio je bez hrane četrdeset dana, predstavljajući Izraelovo iskušenje od četrdeset godina. Sotona je bio za Njim. Đavao Mu reče: „Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruh“ (Luka 4, 3). Sotona Mu je predložio prečac: upotrijebi Svoju moć da se riješiš gladi. Prekini čekanje, žudnju, lutanje. Ispuni pustinju hranom. Sam odgovori na Svoju molitvu za svagdašnji kruh.
Sotona nas iskušava na isti način. Učini sve što je u tvojoj moći da narediš svojim potrebama da nestanu. Nema potreba, manje molitve, manje Boga. Da je po našem, naši trbusi nikada ne bi krulili; imali bismo duševni mir i zalihu za cijeli život. Isus je imao takvu moć, ali poznavao je lekciju Svoga Oca iz pustinje. Isus odgovori đavlu: „Pisano je: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu’“ (Luka 4, 4).
Sotona je rekao: „Jedi“, dok je Bog rekao: „Čekaj“ — ponavljanje vrta. Ali ovdje je odgovorio drugi Adam, koji je znao da nevjera želi prečace tamo gdje vjera želi strpljenje. Vjera želi Božja cik-cak kretanja umjesto bilo kojih drugih ravnih linija. Uzdaj se u svoga Gospodina svim svojim srcem, sveti čovječe, i ne oslanjaj se na vlastiti razbor. Na svim ga putovima svojim spoznaj, i on će ti staze poravnati (Izreke 3, 5–6). Božje vrijeme je najbolje vrijeme; Božji put, najbolji put.
3. Gledajte na svagdašnji kruh kao na svakodnevni blagoslov.
Nakon četrdeset godina, Izrael će ući u zemlju kojom teče med i mlijeko. Napokon im je dopušteno žeti i čuvati svoj plijen. Njihovo izobilje umanjilo je osjećaj potrebe za Božjom opskrbom. Kada su bili najviše blagoslovljeni?
Kada vrijeme napokon kaže sve što ima za reći, pitam se nisu li oni koji su bili opterećeni svakodnevnim brigama, a ipak se svakodnevno susretali s Kristom, bili povlašteniji. William Gurnall to dobro opisuje:
Što, mislite, više iskazuje ljubav i naklonost: da kralj dade mirovinu miljeniku od koje on može živjeti po vlastitoj brizi, ili da taj kralj preuzme glavnu brigu na sebe i dolazi iz dana u dan u kuću toga čovjeka, gleda u njegov ormar i vidi kakvu zalihu ima, kakve troškove ima, i tako mu stalno osigurava sve s vremena na vrijeme?
Vjerojatno bi neki oholi duh koji voli biti sam svoj gospodar, ili voli svoja sredstva više nego svoga kralja, više volio ono prvo; ali onaj tko je ambiciozan imati srce i ljubav svoga kralja, bio bi ushićen ovim potonjim.
Biste li radije da vam Bog pošalje godišnju zalihu kako bi vam ublažio brige, ili biste radije da vas posjećuje dan za danom u vašoj nevolji, provjerava vaš ormar i vidi kako ste? Zar ne bi bila vaša najveća povlastica da vam On donosi upravo ono što trebate svaki dan, točno kada trebate? Biste li radije bili u iskušenju da zaboravite Boga u blagostanju Jeruzalema — ili bili prisiljeni sjećati Ga se svako jutro dok vam ostavlja doručak s rosom?
Ne žurite toliko s odlaskom iz te pustinje u kojoj Bog služi vašim vapajima. On ostavlja otiske prstiju vidljivije na svakom milosrđu kada nas posjećuje u trenucima potrebe. Dobro je dokumentirano da takva vremena s vremenom postaju omiljena svecima. Ne zato što su ta razdoblja bila bez suza, ili zato što su se oni sami pokazali nadmoćnijima iskušenju, već zato što se, na kraju, kruh pojavljivao svaki dan i dokazao da je Bog dovoljan. Iskušenje svagdašnjeg kruha otkriva dobrotu našeg blagoslovljenog Boga.
Izvor: Desiringgod.org; Prevedeno i objavljeno uz dopuštenje koje vrijedi samo za portal Novizivot.net.
