Nova demografska studija donosi fascinantne zaključke o dugovječnosti muškaraca unutar vjerskih zajednica. Prema dugogodišnjem „Njemačko-austrijskom istraživanju samostana”, koje predvodi ugledni demograf Marc Luy, redovnici u prosjeku umiru znatno kasnije od muškaraca koji žive izvan samostanskih zidina.
Ovaj specifičan način života praktički briše uobičajenu razliku u očekivanom životnom vijeku između muškaraca i žena, koja u općoj populaciji iznosi više od 4 godine u korist žena.
Znanstvenici ističu da ne postoji jednostavan recept za dug život, već se radi o kombinaciji nekoliko ključnih čimbenika koje samostanski život prirodno spaja. Glavni stupovi dugovječnosti među redovnicima su život u zajednici, strogo strukturirana dnevna rutina ispunjena radom i molitvom te jasna duhovna misija.
Zajednica pruža stabilnost sličnu braku: redovita prehrana i međusobna društvena podrška unutar samostana vode do zdravijeg stila života, s dramatično manje problema s pušenjem ili drugim ovisnostima. Također, u zajednici se puno brže primijeti ako pojedini član fizički ili psihički posustaje, što omogućuje pravovremenu skrb.
Nadalje, utvrđeno je da strukturirani dani s predviđenim vremenom za molitvu i meditaciju drastično smanjuju razinu stresa. Vjera pojedincu pruža temeljnu stabilnost, sigurnost i smisao, što djeluje motivirajuće na cijeli organizam. Slični obrasci ponašanja uočeni su i u takozvanim „plavim zonama” svijeta, regijama u kojima natprosječan broj ljudi doživi 100 godina.
Jedno od najzanimljivijih otkrića jest i to da u samostanima potpuno nestaju razlike u dugovječnosti utemeljene na obrazovanju, koje su inače izražene u suvremenom društvu. Svi redovnici imaju jednak životni standard i medicinsku skrb. Ipak, istraživači napominju da redovnici ne žive tako da bi produljili život – dugovječnost je u njihovu slučaju samo predivan nusproizvod predanog služenja Bogu.
