Ovo se dogodilo prije nekog vremena, ali me naučilo nečemu što od tada unosim u svaku svoju vezu.
Postojala je jedna djevojka koja mi se stvarno sviđala. Uzvraćala mi je osjećaje, ili se barem tako činilo. Puno smo razgovarali i mnogo toga što je govorila zvučalo je ispravno. Voljela je Isusa. Spominjala bi Sveto pismo, pričala o svojoj vjeri i govorila sve ono što biste željeli čuti od nekoga s kim želite vezu, piše bloger Joe Novarro za Godupdates, čiji tekst prenosimo u cijelosti.
Međutim, svaki put kad bih je pokušao pitati nešto stvarno o njoj, njezinoj prošlosti ili onome što uistinu želi, ona bi to vješto izbjegla. Okolišala bi. Vratila bi razgovor na nešto duhovno, kao da citiranje biblijskog retka može zamijeniti stvarni odgovor na pitanje.
Govorio sam sebi da je to u redu. Ona voli Gospodina. To je ono što je najvažnije, zar ne?
Onda smo jednog dana to i izgovorili. Dogovorili smo se da postanemo par.
Dva sata kasnije, ona je sve povukla. Rekla je da ipak nije spremna.
Dva sata.
Znak za uzbunu
Gledajući unatrag, to zapravo nije bio glavni znak za uzbunu. To je bio samo trenutak u kojem sam napokon progledao. Znak za uzbunu bio je prisutan cijelo vrijeme – u svakom pitanju koje je izbjegla, u svakom razgovoru koji je ostao na površini, u svakom trenutku kada su njezine riječi govorile jedno, a njezini postupci nešto sasvim drugo.
Evo što sam morao naučiti na teži način: kršćanski rječnik nije isto što i kršćanski karakter.
Netko može tečno pričati o Isusu, a da i dalje ne bude osoba koja je spremna doista biti tu za vas. Razgovarati o vjeri je lako. Živjeti je, biti dosljedan, biti iskren i stajati iza svojih riječi – to je onaj dio koji vam zapravo otkriva tko je netko.
„Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom.” (1. Ivanova 3, 18)
Želio sam nekoga tko voli Gospodina. Želim to i dalje. No shvatio sam da to zapravo nije najteži dio za pronaći; mnogi ljudi znaju koristiti prave vjerske izraze. Ono što je rijetkost jest pronaći nekoga tko voli Gospodina, ali je ujedno i sasvim prirodan. Jednostavan. Netko s kim mogu voditi sasvim normalan razgovor, bez potrebe da glumi duhovnost svakih pet minuta. Netko čije se riječi i djela zapravo podudaraju.
To ne znači da sam postao ciničan prema vjeri, već da sam naučio doista obraćati pažnju. Znakovi za uzbunu obično nisu jedan veliki, dramatičan trenutak. Oni su niz malih obrazaca ponašanja koje ignoriramo samo zato što nam je nečija priča zvučala ispravno.
Ako unutar sebe neprestano primjećujete da se nečije riječi i postupci ne podudaraju, to ne znači da ste komplicirani ili nedovoljno duhovni. To bi moglo biti upravo ono razlučivanje koje vam je Bog dao kako bi vas zaštitio.
