Na križu, u posljednjim trenucima života, jedan od dvojice zločinaca razapetih uz Isusa ne moli za spas od boli niti za oslobođenje.
Prema Evanđelju po Luki (23,42-43), on traži nešto naizgled manje, a zapravo mnogo dublje – moli da ga se ne zaboravi. Isus mu odmah odgovara obećanjem raja. Taj čovjek nije tražio da bude spašen od križa, nego da njegov identitet, njegova priča, ne nestane u ništavilu.
To pitanje – hoće li nebo izbrisati priču našeg zemaljskog života ili će je ponijeti sa sobom – proteže se kroz cijelo Sveto pismo, od Psalama do proroka i Pavlovih poslanica. Izaija 65,17 govori o novim nebesima i novoj zemlji u kojima se “prijašnje stvari neće spominjati”, što naizgled zvuči poput potpunog brisanja sjećanja.
No Otkrivenje 21,4 obećava da će Bog osobno otrti svaku suzu s očiju onih koji su plakali – a suza se ne može otrti s oka koje se ne sjeća zašto je plakalo.
Sjećanje koje ne prestaje ni nakon smrti
Otkrivenje 6,9-11 opisuje duše mučenika pod žrtvenikom kako glasno vape Bogu, sjećajući se vlastite smrti i tražeći pravdu – dokaz da pamćenje ne prestaje ni nakon smrti tijela.
Kralj David, nakon smrti svog novorođenog sina rođenog iz preljuba s Bat-Šebom, ustaje s poda, umiva se i jede, objašnjavajući da će on jednog dana otići k sinu, iako sin njemu neće moći doći natrag (2 Samuelova 12,22-23). Ta utjeha ima smisla samo ako David očekuje da će prepoznati svoje dijete kada dođe onamo.
Isusova priča o bogatašu i siromahu Lazaru (Luka 16) ide i dalje – bogataš u paklu prepoznaje Abrahama, čovjeka koji je živio tisućama godina prije njega, i Lazara, prosjaka ispred svojih vrata. Sjeća se čak i svoje petero braće, moleći da ih se upozori. Identitet, obitelj i povijest putuju s njim netaknuti.
Otkrivenje 14,13 obećava da djela vjernika idu s njima – svaka tiha žrtva, svaki čin ljubavi bez publike, ništa se ne gubi. Pavao u 2. Korinćanima 5,10 govori o sudu pred kojim će se otkriti sve učinjeno u tijelu. A u poznatom retku o ljubavi, u 1. Korinćanima 13,12, Pavao kaže da sada gledamo kao u zrcalu, nejasno, ali da ćemo jednog dana spoznati do kraja, “kao što smo i sami spoznati”.
Nestaje bol, ne i osoba
Ono što se briše nije osoba, nego dug – grijeh, krivnja, optužba. Mihej 7,19 i Psalam 103,12 govore da Bog naše prijestupe baca u dubine mora i udaljava ih od nas poput istoka od zapada. Vraćajući se na Izaiju 65,17 – u kontekstu, “prijašnje stvari” odnose se na patnju, plač i nevolje staroga, slomljenoga svijeta, a ne na identitet ili odnose ljubavi. Nestaje bol, ne osoba koja je patila.
Poruka koja iz svega ovoga proizlazi duboko je utješna: nijedan tihi čin ljubavi, nijedna žrtva koju nitko nije vidio, nije zaboravljena. Oni koje smo izgubili nisu postali stranci vječnosti – oni ostaju upravo ono što su oduvijek bili, poznati i ljubljeni. A ono čega se sramimo neće postati vječni spomenik našim padovima, jer Bog ne čuva optužbu – On čuva nas, poznate do kraja i osobno iscijeljene.
Bog koji je umirućem razbojniku ispunio jednu jedinu molbu – da ga se sjeća – isti je Bog koji ni danas ne pušta iz ruku one koji Mu pripadaju.
