Činite ovo svaki dan i gledajte što će Bog učiniti!

U svijetu koji nas svakodnevno zasipa problemima, lako je izgubiti iz vida ono najvažnije – zahvalnost. Mnogi od nas prolaze kroz teške okolnosti, bore se s izazovima, brigama, umorom i neizvjesnošću.

Ipak, usred svega toga postoji nešto što vjerniku nikada ne smije nestati iz srca: iskrena, duboka i svakodnevna zahvalnost Bogu.

Zahvalnost nije ignoriranje problema, nego priznavanje da je Bog veći od njih. Čak i kada ova godina nije bila laka, kada su se slagali izazovi, mnogi mogu reći isto: „Hvala Ti, Isuse.“ Jer kako ne zahvaliti kada imamo dah u plućima, zdrav razum, obitelj, hranu na stolu i krov nad glavom? Možda nije sve savršeno – ali ono što imamo je milost.

Biblija nas poziva da zahvaljujemo i u dobru i u zlu. Možda ti se auto pokvario, ali noge te i dalje nose. Možda je posao izgubljen, ali zdravlje je ostalo. Možda ne jedeš najskuplje obroke, ali nijedan dan nisi ostao gladan. Zahvalnost mijenja perspektivu – od onoga što nedostaje prema onome što je dar.

Počni zahvaljivati

Isusova priča o deset gubavaca iz Luke 17 snažno nas podsjeća da se samo jedan vratio zahvaliti. Koliko puta i sami uzimamo zdravo za gotovo ono što je Bog učinio? Kada su računi plaćeni, kad u hladnjaku ima hrane, kad nas ljudi vole i kada se naš život stabilizira – sjetimo li se reći: „Hvala Ti, Gospode, znam odakle si me podigao.“

Zahvalnost je štit duše: ona nas čuva od hladnoće, ogorčenosti i duhovne tromosti. Ona nas vraća na psalme koji nas pozivaju: „Dajte hvalu Gospodinu, jer je dobar; jer je vječna ljubav njegova.“ (Ps 136) Ako želiš obnoviti vjeru, počni zahvaljivati. Ako želiš ojačati duhovnu disciplinu, počni zahvaljivati. Ako želiš iskusiti Božju prisutnost, počni zahvaljivati.

Zahvalnost se rađa u srcu koje zna da bi bez Božje milosti sve bilo drugačije. To srce ne pita „Što ako ja dobijem?“, nego „Što mogu učiniti za Krista?“ Kada je srce ispunjeno zahvalnošću, rađa se spremnost služenja, poslušnosti i povjerenja.

A onda dolazi i druga, često zaboravljena istina: zahvalnost otvara vrata čudima. Ne zato što Bog traži zasluge, nego zato što zahvalan čovjek ima oči koje konačno vide Božju ruku. Učimo stoga biti narod koji zahvaljuje – ujutro, navečer, u dobrim danima, ali i usred suza. Jer On ostaje vjeran. Njegova ljubav traje dovijeka. I zato, u svemu – zahvaljujmo.