Duh Sveti dan nam je kao vodič za sve ono u životu što nas ostavlja izgubljenima i nesigurnima. Riječ je o istom Duhu koji je uskrisio Isusa iz mrtvih, o Duhu mudrosti, razbora, savjeta i jakosti, koji je počivao na Kristu, a dan je i nama (usp. Iz 11,2).
Kad raspolažemo takvom mudrošću i snagom, zašto se onda toliko često opiremo njegovu vodstvu? Najčešće zato što nas tijelo uspavljuje lažima da propuštamo nešto važno, da smo ludi u svojoj poslušnosti Bogu, te nas polako vraća prema ljudskim putovima, daleko od svetoga Boga. Tijelo traži trenutačno zadovoljstvo, no dobra je vijest da Duh, iako je tijelo uporno i varljivo, ostaje trajno moćniji – tijelo će jednom doći svome kraju, dok je Duh vječan.
Budući da rijetko živimo u savršenoj poslušnosti, korisno je svakodnevno preispitivati na koje sve načine odbijamo njegove poticaje. Neki od navedenih znakova mogu imati i druge uzroke – biološke, okolišne, gubitak sna ili žalovanje – no isto tako mogu biti snažan poziv da ispitamo vlastito srce i otkrijemo opire li se ono možda Duhu.
Iscrpljenost i tjeskoba kao znakovi udaljavanja
Kada prijeđemo granice unutar kojih nam je Bog dao snagu da živimo, neizbježno dolazimo do kraja vlastitih mogućnosti. Ono što nam je nekoć donosilo radost postaje bezukusno, a ono što je nekoć bilo lako pretvara se u teret – dolazi iscrpljenost.
Umjesto da tražimo njegovo vodstvo i slušamo njegov glas, skloni smo od vlastitih snova i poslanja stvoriti idole koji od nas traže da im žrtvujemo bogatstvo onoga na što nas je Bog zapravo pozvao. Kad jurimo za priznanjem, moći ili ljubavlju kojima Bog nije dao svoju naklonost, jedino ćemo istrošiti vlastiti duh do te mjere da na kraju od njega ništa ne preostane.
Slično se događa i s tjeskobom. Kad se udaljavamo od vodstva Duha Svetoga, tjeskoba raste, jer je najdublja čežnja istinskog Kristova sljedbenika biti blizu njemu.
Kad krenemo izvan njegovih planova, čak i nesvjesno, osjetit ćemo da se udaljavamo od mira. Sjetimo se Petra koji, opirući se istini, sve odlučnije niječe da poznaje Isusa – i s njim se sve više steže uže straha, sve dok se, nakon pijetlova pjeva, ne prisjeti Isusovih riječi, suoči s istinom i napokon zaplače (usp. Mt 26,69-75). Nijekati Duha Kristova znači nijekati samog Krista, a to nas neizbježno vodi u sve veći strah.
Osjećaj tjeskobne slutnje i potištenost kao poziv na povratak
Kad tjeskoba preraste u otvoreno očekivanje da se sprema nešto loše, riječ je o osjećaju tjeskobne slutnje. Ako se on javlja jer odbijamo slušati Duha Svetoga, riječ je o sami sebi nametnutoj tjeskobi – možda znak da hodamo izvan Božje volje, a možda i posljednji poziv Duha da promijenimo smjer prije nego nas zadese posljedice neposlušnosti.
Ne smijemo se prema Duhu odnositi onako kako se narod odnosio prema prorocima koje je Bog uporno slao, pozivajući ih da se odvrate od zlih putova, no oni ga nisu poslušali, pa je njihova neposlušnost na njih samo navukla propast (usp. Jr 25,4-7).
Naposljetku, umjesto straha, čovjeka može izjedati duboka tuga koja ga polako udaljava od Boga – to je teret potištenosti. I premda nam se čini da nemamo volje ništa poduzeti, Duh koji prebiva u nama, i onda kad mu se opiremo, tu volju ima i pokazat će nam put prema nadi i punini života.
Kao što sinovi Korahovi u Psalmu 42 usred suza ipak odlučuju hrabriti vlastitu dušu: “Što si utučena, dušo moja, i što ječiš u meni? Nadaj se u Boga, jer ću ga još slaviti, spasenje lica mojega i Boga mojega!” (usp. Ps 42,6.12, KS). Dovoljan je samo mali pomak misli da nas iz očaja povede prema nadi.
Vrijedi zapamtiti da onaj isti Duh koji je uskrisio Isusa Krista od mrtvih, prebiva i u nama (usp. Rim 8,11), i da ga je sam Isus poslao za naše dobro (usp. Iv 16,7). Opiranje Duhu ozbiljna je stvar jer nas drži zarobljenima i sputava naš rast u Kristovu obličju. Prava sloboda dolazi tek kad se odlučimo predati njegovu vodstvu, koje nas vodi prema sve većoj slavi u Kristu (usp. 2 Kor 3,17-18).
