Zamislimo rimsku trijumfalnu povorku. Vojska se vraća s bojišta, ulicama se širi dim tamjana, a mnoštvo klikće. Za pobjednike taj je miris radost i slava. Za zarobljene neprijatelje, koje vode prema pogubljenju, isti je miris slutnja smrti.
Upravo tu sliku apostol Pavao uzima da opiše službu evanđelja: “Mi smo Kristov miomiris Bogu među onima koji se spašavaju i među onima koji propadaju: jednima miris smrti za smrt, drugima miris života za život” (usp. 2 Kor 2,15-16, KS).
Ista poruka, dakle, izaziva dvije posve suprotne reakcije. Istina o Kristu ne ostavlja nikoga ravnodušnim jer razotkriva stanje srca onoga tko je sluša.
Dvije skupine, bez trećega puta
Korinćani su ljude rado dijelili po ugledu, bogatstvu i društvenom položaju. Pavao takve kategorije odbacuje i govori o samo dvije skupine: onima koji se spašavaju i onima koji propadaju. “Riječ o križu ludost je onima koji propadaju, a nama koji se spašavamo sila je Božja” (usp. 1 Kor 1,18, KS). Neutralnosti nema. Tko čuje evanđelje, na neki način odgovara na njega.
Tko su onda oni koji propadaju? To nisu nevine žrtve koje nitko nije upozorio, nego ljudi koji istinu odbacuju. Pavao u Drugoj poslanici Solunjanima kaže da propadaju jer “nisu primili ljubavi prema istini da bi se spasili” (usp. 2 Sol 2,10, KS).
Njihovo odbijanje prati i duhovna sljepoća: “bog ovoga svijeta zaslijepio je misli nevjernika da im ne zasja svjetlo evanđelja slave Kristove” (usp. 2 Kor 4,4, KS). Prirodan čovjek “ne prima što je od Duha Božjega, jer mu je ludost” (usp. 1 Kor 2,14, KS), pa Krista ne vidi kao slavnog nego kao slabog i nevažnog. Iz tog razloga vijest koju vjernik doživljava kao miris novoga života oni osjećaju kao zadah smrti.
Naš miris u svijetu
Pavao pritom ne piše sa zlobom, nego s ozbiljnošću. Vjernici nose Kristov miris kamo god idu, a način na koji volimo, opraštamo i žrtvujemo se za druge dio je tog svjedočanstva. Nekima će on postati poziv na život, a drugima će razotkriti njihovo odbijanje.
Ni stanje onih koji propadaju nije nepovratno. Bog i dalje zove ljude “iz tame na svjetlo” (usp. Dj 26,18). Zato nam ne priliči ni samodopadnost ni očaj, nego vjernost: neka naš život ostane “miomiris Kristov”, a ishod prepustimo Onomu koji jedini može otvoriti oči.
