Narativ o Isusu iz Nazareta jedan je od najutjecajnijih i najraspravljanijih u povijesti čovječanstva. Ipak, unatoč njegovoj neusporedivoj važnosti za zapadnu civilizaciju i milijarde ljudi koji ga slijede, i dalje se povremeno pojavljuju tvrdnje da Isus nikada nije postojao kao povijesna osoba.
No, povijesni dokazi – ne teološki ili metafizički, nego čisto svjetovni i znanstveni – pokazuju sasvim suprotno. Ako zanemarimo vjeru i nadnaravna tumačenja, ostaje nam niz snažnih svjedočanstava koja potvrđuju da je Isus doista hodao ovim svijetom. Evo tri najvažnija oblika tih dokaza.
1. Pisani tragovi iz prvog stoljeća
Kada govorimo o povijesnim izvorima, valja razumjeti kontekst vremena. U prvom stoljeću nije postojala tehnologija koja bi omogućila brzo širenje informacija – nije bilo tiska, a kamoli interneta. Vijesti su se širile sporo, usmenim putem ili rukopisima. Upravo zato činjenica da se ime Isusa iz Nazareta počinje pojavljivati u tekstovima već nekoliko desetljeća nakon njegove smrti ima izuzetnu težinu.
Najstariji poznati spisi u kojima se Isus izravno spominje potječu od apostola Pavla, pisanih između 50. i 60. godine. Pavao, koji nije bio među izvornim učenicima, svoje je poslanice pisao zajednicama koje su već tada postojale, dajući upute kako živjeti u skladu s Kristovim naukom. Ove poslanice same po sebi pokazuju da je Isus već tada bio poznata i povijesno utemeljena osoba.
Osim kršćanskih izvora, Isusa spominju i neovisni povjesničari. Židovski povjesničar Josip Flavije (47.–100.) u djelu Židovske starine dvaput spominje Krista – jednom u kontekstu njegova brata Jakova, a drugi put u opisu samog Isusa, iako se o autentičnosti tog odlomka raspravlja. Rimski povjesničari Plinije Mlađi i Tacit također svjedoče o Isusu i njegovim sljedbenicima. Tacit u Analima iz 115. godine izravno spominje Poncija Pilata i raspeće, dok Plinije opisuje kršćane koji obožavaju Isusa kao Boga. Važno je naglasiti da ovi autori nisu bili kršćani – dapače, često su bili kritični prema pokretu – što njihovim spisima daje još veću vjerodostojnost.
2. Svjedočanstva suvremenika i rana tradicija
Drugi snažan dokaz Isusova postojanja dolazi iz svjedočanstava ljudi koji su ga osobno poznavali ili su živjeli u isto vrijeme. Pavlove poslanice nastale su svega dvadesetak godina nakon Isusove smrti – razdoblje u kojem su mnogi očevici još bili živi. Evanđelja su napisana nešto kasnije, oko 70.–90. godine, ali i dalje unutar životnog vijeka prvih svjedoka.
Ovi tekstovi ne samo da prenose Isusove riječi i djela, nego i odražavaju društveni, politički i religijski kontekst Palestine u prvom stoljeću. Detalji koje nalazimo u evanđeljima – poput bolesti s kojima se Isus susretao, društvene strukture ili židovskih običaja – u potpunosti se poklapaju s onim što potvrđuju arheološki nalazi. Primjerice, brojni zapisi o ljudima koji dolaze iscjelitelju poput Isusa logični su u kontekstu tadašnjih raširenih bolesti poput gube ili tuberkuloze.
Arheolog Byron McCane s Floridskog sveučilišta ističe da je velika smrtnost djece i mladih u to doba potvrđena i arheološki – u grobnicama iz tog razdoblja dvije trećine do tri četvrtine posmrtnih ostataka pripadale su osobama mlađim od 15 godina. Ovakvi detalji, prisutni i u novozavjetnim spisima, svjedoče da autori nisu izmišljali kontekst nego su pisali o stvarnim prilikama i stvarnim ljudima.
Dr. Simon Gathercole s Cambridgea zaključuje da je potpuno nelogično pretpostaviti kako bi autori iz tog vremena izmišljali lik poput Isusa i tako ga precizno smještali u povijesni kontekst, osobito u vrijeme kada su Židovi bili podložni velikom nepovjerenju Rimljana.
3. Artefakti i relikvije
Treća kategorija dokaza odnosi se na materijalne tragove povezane s Isusom. Iako nijedan od njih nije nesumnjivo potvrđen kao autentičan, činjenica da su se stoljećima čuvale relikvije vezane uz njegov život i smrt svjedoči o njegovom povijesnom utjecaju. Najpoznatiji je primjer Torinsko platno – laneno platno s otiskom muške figure koje neki smatraju pogrebnim pokrovom Isusa. Znanstvena zajednica i dalje raspravlja o njegovom podrijetlu, no sama rasprava pokazuje koliko je Isus duboko ukorijenjen u povijesnoj svijesti čovječanstva.
Slično je i s takozvanim „Pravim križem“, od kojega su se, prema predaji, kroz stoljeća čuvali brojni fragmenti. Premda je nemoguće sa sigurnošću dokazati njihovu autentičnost, prisutnost ovih relikvija i njihovo štovanje još od ranog kršćanstva dodatno potvrđuju da je događaj Isusova raspeća bio stvarni povijesni događaj.
On nije mit
Povijest, kada se proučava objektivno i oslobođena ideoloških predrasuda, pruža snažne dokaze da je Isus iz Nazareta bio stvarna osoba. Njegovo ime pojavljuje se u ranim kršćanskim i nekršćanskim spisima, njegovi suvremenici i prvi sljedbenici svjedoče o njegovu životu i djelima, a materijalni tragovi, iako ponekad neprovjerljivi, odražavaju njegov dubok utjecaj na ljudsku povijest.
Zato, iako netko može odbaciti vjeru u Isusovo božanstvo, teško je ozbiljno osporiti njegovu povijesnu prisutnost. On nije mit ni izmišljeni junak, nego osoba koja je ostavila neizbrisiv trag – ne samo u religiji, nego i u samom tkivu ljudske civilizacije.
