Svi smo mi povremeno krivi za nevjeru. Često se suočimo s novom bitkom i dopuštamo neprijatelju da nas obeshrabri.
Možemo razviti i osjećaj neobjašnjive osamljenosti ili, iskusivši osjećaj potpune neadekvatnosti, postati uvjereni da nas Gospodin ne čuje. Iz našega srca izbija vapaj: “Bože, gdje si? Molim, postim, proučavam tvoju Riječ, zašto me ne izbaviš iz ovoga?”
Idemo na tajno mjesto molitve, ali nam se čini kao da ne molimo. Duša nam je suha, prazna, iscrpljena od borbi, ali ne usuđujemo se optužiti Gospodina da nas zanemaruje u našem stanju. I tako mu se slabašno primičemo u onome što smatramo poniznost.
Spuštene glave, s obeshrabrenjem kažemo: “Gospodine, ne krivim te. Dobar si mi i ljubazan. Ja sam problem; toliko sam te iznevjerio.”
Čekaj malo! To nije poniznost. Naprotiv, to je izravna uvreda Ocu koji nas je posinio s obećanjem saveza da će nas ljubiti i pomagati nam čitav naš život.
Kad mu kažemo kako smo loše – kako smo slabi, prazni i beskorisni – preziremo sve što je on ostvario u nama. To žalosti našega nebeskog Oca.
Kad god se obeshrabrimo u našoj vjeri, Duh Sveti će nam progovoriti izravnim riječima: “Dosta tog samosažaljenja! Digni se! Ljubljen si, pozvan i odabran i ja te blagoslivljam mojom Riječi.”
Moramo se disciplinirati prisjećajući se svega kroz što nas je Bog proveo. Trebamo se radovati, znajući da je on zadovoljan s onim što je učinio za nas.
S vremena na vrijeme možete biti testirani. Sad je došlo vrijeme da donesete odluku. Bog želi vjeru koja će podnijeti krajnji test i on vam daje Riječ koja će vam omogućiti da trijumfirate.
Ako vam zapovijeda da nešto učinite, on će vas snabdjeti silom i snagom da budete poslušni: “Nek slabić kaže: ‘Junak sam!'” (Jl 4,10). “Budite jaki u Gospodinu i njegovoj silnoj moći” (Ef 6,10).
Autor: David Wilkerson; Izvor: Worldchallenge.org
