Ako vas Bog ne izliječi

Ako nas Duh potiče da molimo za ozdravljenje, bilo za sebe ili naše bližnje, trebamo moliti s gorljivošću.

Tjedni kemoterapije razjedali su sluznicu njezinih usta, poremetili imunološki sustav i kulminirali višesatnom operacijom kako bi izvadili tumor veličine grejpa.

Tijekom cijele operacije, prijatelji i bližnji su podizali iskrenu i jednodušnu molitvu: Izliječi je, Gospodine. Pouzdala se u njihove riječi kao da se opasala oklopom. Nakon toga je dobila izvješće s patologije koje pokazuje mrtve stanice u središtu tumora te slavila Boga zbog njegove milosti. Zaključila je da je kemoterapija ubila tumor prije no što ju je njezin kirurg uopće zarezao, a liječenje za koje je molila bilo je na djelu.

No, te mrtve stanice nisu obećavale izlječenje, već ukazivale da je rak toliko agresivan da krvne žile ne mogu prokopati tunel do središta. Tumor je tako brzo rastao da nije mogao poduprijeti vlastito središte. Nekoliko mjeseci kasnije, rak se nije samo vratio, već proširio, začepio joj pluća i zahvatio joj mozak.

Obavijena u žalosti

Kako se osjetljiva ravnoteža njezinog organizma narušila, molitve njezine crkve, kao i s njezinih vlastitih usana, za izlječenje postale su žarke. Liječnici su joj preporučili kućni hospicij, ali se držala uvjerenja da Bog mora ukloniti njenu bolest te inzistirala na kemoterapiji posljednjeg kanala. Ipak, rak je nastavio svoj smrtonosni marš. Tekućina je naticala njene udove i punila pluća. Jedne strašne večeri, oglasili su se ICU alarmi, srce joj je zastajkivalo i stalo.

Posve nepripremljena da je izgubi, njezina se obitelj slomila od žalosti. Nisu znali kako će nastaviti bez nje i borili se s time da pomire ovaj ishod s neprestanim molitvama Bogu za izlječenje. Kako se to dogodilo? Žalovali su. Nije li Bog zamijetio njihove molitve? Je li ih uopće čuo? Zar nisu molili dovoljno? Je li njihova vjera bila slaba? Kako ju je Bog mogao ignorirati, kad mu je bila toliko vjerna?

Bog je stvorio nebo i zemlju, pokrenuo planete i sklopio skele naše citoplazme. Zasigurno može iskorijeniti naš rak, poravnati naše kosti ili obnoviti protok krvi.

Trn za sada

Bog može ozdraviti i ozdravlja. U mojoj kliničkoj praksi koristio je nevjerojatan oporavak pacijenta da me privuče. Isus je tijekom službe izvodio čudesna iscjeljenja koja su slavila Boga i produbila vjeru (Matej 4,23; Luka 4,40). Biblija nas potiče da ustrajno molimo (Luka 18,1-8; Filipljanima 4,4-6). Ako nas Duh potiče da molimo za ozdravljenje, bilo za sebe ili naše bližnje, trebamo moliti s gorljivošću.

Ipak dok molimo, moramo se pridržavati kritičkog razlučivanja: iako nas Bog može izliječiti, nikada ne smijemo pretpostaviti da mora.

Smrt je posljedica pada (Rimljanima 6,23). Svi smo joj podložni, i najčešće koristi bolest kao svoj način. Kad se Krist vrati, nikakva bolest više neće mučiti Božje stvorenje (Otkrivenje 21,4), ali za sada čekamo i stenjemo dok naše tijelo umire. Možda mislimo da je naše iscjeljenje najveće dobro, ali Božja mudrost nadilazi čak i najdojmljivije dosege našeg razumijevanja (Izaija 55,8). Ne možemo podložiti njegovu volju sebi.

Biblija opetovano opisuje slučajeve kada Bog nije odmah uklonio patnju, nego ju radije izveo na dobro (Postanak 50,20; Ivan 11,3-4; Rimljanima 5,3-5). „Dan mi je trn u tijelu“, apostol Pavao piše o svojoj fizičkoj nevolji. „Za ovo triput zamolih Gospodina, da taj odstupi od mene. I reče mi: ‘Dosta ti je moja milost, jer sila se moja u slabosti usavršuje’“ (2. Korinćanima 12,7-9). Bog je odgovorio na Pavlove molitve da ga neće iscijeliti, ali će djelovati kroz Pavlovu patnju da ga približi svojoj slavi. U najboljem slučaju, Krist nas je kroz patnju i smrt otkupio od naših grijeha i izlio milost na nas (Rimljanima 3,23-25; Efežanima 1,7).

Srčanim ritmom do neba

Kada ignoriramo Božje djelo kroz patnju i samo usmjerimo našu nadu za izlječenjem, zatvaramo se za mogućnosti zajedništva i duhovnu pripremu za kraj života.

Ako usmjerimo pogled samo na iscjeljenje, a ne na stvarnost naše fizičke smrtnosti, težit ćemo za tretmanima koji ne samo da nas ne mogu spasiti, već nam i oduzimaju naše sposobnosti da razmišljamo, komuniciramo i molimo u našim posljednjim danima. Zaboravljamo da ako naše iscjeljenje nije Božja volja, trebat će nam snaga, mir i razboritost da izdržimo. A ako ne dođe do iscjeljenja, fokus na iscjeljenje ostavlja i nas i one koje volimo s uznemirujućim sumnjama naše vjere.

Evanđelje pruža nadu koja nadilazi obnovu naših tijela. S ove strane križa, iako se naša vizija zamračuje i svijet zatvara, ne trebamo se bojati smrti. Krist je pobijedio, a smrt je kroz njegovo uskrsnuće izgubila svoj žalac (1. Korinćanima 15,55-57). Smrt je samo trenutni dašak, prijelaz, jedan otkucaj srca prije nego što se ponovno ujedinimo s uskrslim Gospodinom (2. Korinćanima 4,17-18). U svjetlu križa, smrt nije kraj. Kroz Kristovu žrtvu za nas, kroz Božju preobilnu i dovoljnu milost, imamo duhovno iscjeljenje koje nas vodi u vječnost, čak i dok se naša sadašnja tijela slamaju i propadaju.

Molite za više

Kad vas bolest dovede u životnu opasnost, svakako se molite za ozdravljenje ako vas Duh tako potiče. Ali također ako iscjeljenje ne bude u skladu s Božjom voljom, molite da vas i vaše voljene opremi snagom i razumijevanjem. Molite da nam pruži sav mir da izdržimo – kroz bol, kroz slabost, s pogledom usmjerenim na nebo, čak i kad nas strah baci na koljena. Molite da kad sjene nestanu, a svjetlost u nama iščezne, svjetlost svijeta može rasvijetliti naše umove i srca, privlačeći nas k njemu u našim konačnim trenucima na ovoj zemlji. Molite da znamo u našim srcima da naš kraj na ovoj zemlji nikako nije kraj.

Ipak, mračna smrt je prolazna i prijelazna, samo dah prije vječnoga života koji dolazi.

Autorica: Kathryn Butler; Prijevod: Vesna L.; Izvor: DesiringGod.org