Dok je kružio 400 kilometara iznad Zemlje, američki astronaut Barry Wilmore nije samo gledao u svemirske dubine, već je doživio nešto još dublje – susret s Bogom.
Wilmore, iskusni NASA-in astronaut, proveo je devet mjeseci na Međunarodnoj svemirskoj postaji. Tijekom tog vremena obavljao je kompleksne znanstvene zadatke i eksperimente, ali ono što je najviše obilježilo njegov boravak nisu bile tehničke operacije, već – tišina. U toj tišini, daleko od svakodnevne buke i ometanja života na Zemlji, kaže da je osjetio snažnu Božju prisutnost.
„Ako se na nebo popnem, ondje si“, zapisano je u Psalmu 139, a upravo te riječi su u njegovoj duši odjeknule snažnije nego ikad prije. U uvjetima bestežinskog stanja, gledajući plavetnilo Zemlje i tišinu svemira, Barry Wilmore svjedoči da je doživio duhovnu jasnoću kakvu nikad ranije nije osjetio.
Daleko od obitelji, prijatelja i svega poznatog, molitva je postala njegov izvor snage. Iako udaljen tisućama kilometara od svega što poznaje, shvatio je da ga ništa ne može odvojiti od Božje ljubavi i milosti. Bog mu je bio bliži nego ikada prije.
Ovo svjedočanstvo podsjeća da vjera ne poznaje granice, čak ni one fizičke. Bez obzira gdje se nalazimo – u najdubljoj dolini života ili iznad oblaka – Božja prisutnost je stalna. Wilmore danas svoju priču dijeli kako bi posvjedočio drugima da je Bog prisutan i u najvećim visinama, i u najvećim tišinama.
Njegovo iskustvo dokaz je da se ni u svemiru ne možemo sakriti od Božje ljubavi – jer Bog je ondje gdje ga tražimo.
