U ljudskim umovima često se javlja konflikt između autoriteta Pisma i autoriteta Duha Svetoga.
Kako do toga dolazi je tema koja zahtijeva pažljivu obradu, ali nećemo se sada baviti time jer je fokus ovog proučavanja na nečemu drugome. Samo bih napomenuo kako je upravo ovaj konflikt uzrokovao podjelu među puritancima u 17. stoljeću. Skupina koja je držala kako ništa drugo, osim autoriteta Duha nije važno, postali su poznati kao Društvo prijatelja (ili kvekeri). Govorili su kako ništa nije važno osim «unutarnjeg svijetla», unutarnjeg svjedoka, unutarnjeg iskustva i unutarnje sile. Također su omalovažavali Pismo, neki su išli toliko daleko i govorili kako Pismo uopće nije važno. Naravno, takav stav je proizveo reakciju u drugoj skupini koji su bili skloni donekle omalovažavati utjecaj i autoritet Duha i naglašavali su isključivo autoritet Pisma.
Ovo je, bez sumnje, u potpunosti kriva antiteza. Kada vjerujemo, kao što i vjerujemo, da je Duh Sveti taj koji je nadahnuo i vodio ljude u pisanju Pisma, tada bi trebalo biti jasno kako je Njegova namjera da se tim Pismom i koristimo. Pismo nas potiče i ohrabruje na traženje, preispitivanje i «iskušavanja duhova». Nažalost, u svijetu osim Duha Svetoga postoje i zli duhovi. Ti zli duhovi nas neprestano napadaju i pokušavaju utjecati na nas. «Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa» piše apostol «nego protiv Vrhovništava, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima.» (Efežanima 6,12). Ti duhovi nas žele obmanuti i navesti na grijeh. Stoga, jedini način na koji možemo preispitivati duhove, i sebe same, jest s Pismom. Biblija nas uči kako nam se Duh Sveti obraća kroz Riječ. On se koristi Svojom Riječi i čini je jasnom, a naše umove prosvjetljuje kako bismo postali prijemčivi za Njegovu Riječ. Čineći tako možemo provjeriti sva iskustva koja doživimo kako ne bismo bili obmanuti i odvedeni na stranputicu. Stoga nije ispravno govoriti o Duhu ILI Riječi, već radije o Duhu i Riječi, a naročito o Duhu koji djeluje kroz Riječ. Antiteza, Duh ILI Riječ, postoji još i danas i među nekima, ali mi moramo napustiti takvo razmišljanje.
Treća stvar koja naglašava važnost ove teme jest da se danas najviše zanemaruje pitanje autoriteta Duha Svetoga. Puno pažnje se posvećuje osobi Isusa Krista i Njegovom autoritetu. Naročito je puno zanimanja za autoritet Svetoga Pisma. Međutim, koliko se bavimo autoritetom Duha Svetoga? Smatram kako niti jedan vid kršćanske vjere nije toliko zanemarivan i toliko krivo shvaćen kao ovaj. Zašto je to tako? Važno je postaviti si ovo pitanje, jer kada na njega odgovorimo tada ćemo biti prisiljeni preispitati sebe. Smatram da je tema ovog članka upravo izvor slabosti današnjeg kršćanstva.
Koji su razlozi tog zanemarivanja? Vjerujem kako je jedan od razloga želja da smo poštovani i naša velika briga oko «dostojanstva». Ova fatalna riječ, čini mi se, pojavila se negdje sredinom 19. stoljeća. Generacija rođena u to vrijeme rođena je u atmosferu velikih vjerskih probuđenja i obnova. Oni su bili ljudi otvoreni djelovanju Duha. Nisu puno marili za sebe i svoje dostojanstvo ili položaj. Međutim, polovicom 19. stoljeća pojavila se jedna druga ideja i počelo se govoriti o «dostojanstvenim» bogoslužjima. Stoga se počelo naglašavati intelektualno znanje i obuka pastora i crkvenih službenika, a ne na njihovo obraćenje, na ispunjenost Duhom Svetim i na njihov uvid u duhovne stvari i autoritet. To se sve činilo kako bismo imali «dostojanstvene» službe. Jedan od rezultata tog pristupa jest bio da je crkva počela sve više važnosti pridavati formi i ceremonijama.
U isto se vrijeme pojavio ponos učenja i znanja. Kako je popularno obrazovanje postajalo sve raširenije počelo se govoriti kako crkvi treba više obrazovanih pastora. Smatralo se kako ljudi koji završe osnovne i srednje škole i fakultete neće više biti zadovoljni sa starim načinima propovijedanja. Sve ovo spada pod kapu «poštovanosti» i nedvojbeno je igralo ulogu u «gašenju duha». Željeti kulturnu, obrazovanu službu sasvim je ispravno, ali ona ne smije biti krajnji cilj nauštrb duhovnim elementima.
Upravo u ovome leži jedan od razloga zanemarivanje ove naše teme. Drugo objašnjenje je usko povezano s prvim, a to je naš strah od «entuzijazma». Naravno, bilo je i strašno puno pretjerivanja u tom pogledu. Mnoštvo je denominacija i sekti koje naglašavaju djelovanje i službu Duha Svetoga, no odmah primjećujemo: «Pa, pogledajte kako pretjeruju. Pogledajte što samo rade. Pogledajte kako su van kontrole.» Mnogi su, u velikom strahu od pretjerivanja, otišli u drugu krajnost i nedvojbenu su krivi za gašenje i žalošćenje Duha.
Ipak, evanđeoski kršćani nisu nikada bili optuženi za pretjerani entuzijazam. Geroge Whitefield, John Wesley i njihovi suradnici prije 200 godina jesu. Biskupi su ih neprestano optuživali da su «entuzijasti». Međutim, njih to nije brinulo, niti ih je uplašilo. Ali suvremeni kršćani, suvremeni evanđeoski kršćani, strašno se boje ove optužbe, kao da je toliko strašno da kršćanin bude pobuđen, i ponekad gotovo izvan kontrole. Nije mi namjera stati u obranu pretjerivanja i fanatizma, ali uvjeren sam da smo iz straha od ovih stvari krivi za gašenje Duha. Na koncu se sve svodi na pitanje ponosa. Toliko smo zabrinuti za vlastitu važnost da se gotovo bojimo dozvoliti Duhu Svetome da preuzme kontrolu, kako se ne bismo našli u situaciji u kojoj bismo možda učinili ili rekli nešto što neće sasvim biti u skladu s našom slikom suvremene, obrazovane, sofisticirane osobe.
POKUŠAJ CRKVE U PONOVNOM ZADOBIVANJU AUTORITETA
Nema sumnje kako je proučavanje upravo ove teme potrebno crkvi danas. Međutim, crkva danas, kako je to činila i u prošlosti, zanemaruje tu potrebu i izvor svojeg autoriteta traži svugdje drugdje, osim tamo gdje treba. Crkva je svjesna kako je više ili manje bespomoćna, kako ne vrši utjecaj na svijet kako bi trebala, svjesna je kako joj manjka istinskog autoriteta. Međutim, u potrazi za tim autoritetom čini sve drugo osim okretanja autoritetu Duha Svetoga.
Čineći tako crkva gotovo identično ponavlja ponašanje iz ranijih stoljeća. Kada pogledamo unatrag na crkvenu povijest 17. i početak 18. Stoljeća, primijetit ćemo kako su ljudi tada postali svjesni da kršćanstvo gubi utjecaj. Racionalisti kasnog 17. stoljeća i deisti ranog 18. stoljeća su držali predavanja i pisali knjige. Crkva se činila sasvim bespomoćnom. Stoga se skupina kršćana zapitala: «Što možemo učiniti kako bismo ponovno uspostavili autoritet crkve i istine?» Odlučili su kako bi najbolje bilo osnovati nove predavačke tribine. Stoga su osnovali Boyle Lectures [Boyleove lekcije] koje se i danas održavaju svake godine. Što je bio cilj ovih lekcija? Cilj je bio obraniti kršćansku vjeru, napraviti sustav argumenata i apologetike za obrani vjere. Potom je biskup Butler, izvanredan čovjek i veliki intelektualac, vođen sličnim primjerom napisao svoju slavnu Analogiju religije.
Što je bila namjera svih ovih aktivnosti? Željeli su obnoviti autoritet Biblije i Evanđelja i racionalno uspostaviti kršćansku vjeru. Govori li su: «Moramo učiniti nešto kako bismo ponovno uspostavili prijašnji autoritet». Što su i učinili na taj svoj način i stvorili su apologetiku onoga vremena. No, kao što znamo nisu Boyleove lekcije niti pisanja biskupa Butlera ponovno uspostavili položaj i autoritet crkve. A što onda jest? To je učinio Bog koji je djelovao po Duhu Svetome u Georgeu Whitefieldu, u Johnu Wesleyu u Velikoj Britaniji, i Jonathanu Edwardsu i Tennentsima u Americi. To su učinili moćna probuđenja 18. stoljeća. Ono što izvrsne Boyleove lekcije i djela biskupa Butlera nisu uspjela ostvariti sam Bog je to učinio na Svoj način.
Početkom 19. stoljeća crkva je još jednom osjetila gubitak moći. Utjecaj ranijih evanđeoskih probuđenja je počeo slabiti. Pojavili su se i neki drugi faktori i crkva nije imala velikog značaja. Izgubila je autoritet i nije imala utjecaja nad pukom. «Što nam je činiti», opet se zapitala crkva, «Kako ponovno uspostaviti autoritet kršćanstva?» Tako su se učeni i sposobni ljudi kao što su Keble, Newman i Pusey sastali u Oxfordu i odlučili kako se propovjednicima treba dati više autoriteta. Kako su to učinili? Odlučili su to postići udaljavanjem propovjednika od naroda. Smatrali su kako su propovjednici previše bliski s vjernicima i kako im sada moraju pridodati novo ozračje autoriteta. Ovakvo razmišljanje leži u pozadini začetka Anglo-katolicizma i svih drugih probuđenja unutar katoličke crkve koji nisu toliko strogi kao Rimo-katolicizam. Predložili su da se propovjednik odijeva drukčije, pa su ga obukli u halje. Također su ga fizički odmaknuli od naroda, pogurali su ga do svetišta bliže onome što su nazivali oltarom. Sam oltar su podignuli i time pokušali tom dijelu crkvene zgrade dati posebno dostojanstvo. Smatrali su da će kao rezultat toga ljudi dolaziti u crkvu i slušati pouke sa strahom i drhtanjem, te biti spremniji reagirati na te pouke. To je bila glavna ideja iza svih tih promjena. To je bio dio potrage za autoritetom i kao što znamo mnogi su i prešli u Rimsku crkvu jer su smatrali kako samo ta crkva može jamčiti tu vrstu autoriteta.
S druge strane, kao što smo ranije spomenuli, bilo je onih koji su vjerovali kako će učenje i znanje, bolje obučavanje i kritički književni, povijesni i znanstveni pristup Bibliji ponovno uspostaviti izgubljeni autoritet crkve. No, činjenice su nam dobro znane. Niti jedna od ovih stvari koje smo nabrojali nije ponovno uspostavila autoritet crkve 19. stoljeća. Taj autoritet je konačno uspostavljen probuđenjima koja su se dogodila u Americi 1875. i u Ulsteru, Velsu i drugdje u svijetu 1858. i 1859. to su bila duhovna probuđenja, još jednom, velikom duhovnom obnovom. Ponovno je Bog bio taj koji je djelovao i intervenirao po sili Duha Svetoga koji je ponovno uspostavio autoritet crkve, a ne ljudski pokušaji.
Kada pogledamo situaciju u današnjoj crkvi jasno nam je kako se crkva ponašala u ranijim stoljećima i ponovno uvodi privremene promjene koje je često radila kroz povijest. Svi se danas bave pitanjem autoriteta. Postavljaju se pitanja: «Zašto ne možemo dosegnuti mase? Kako možemo uspostaviti kontakt? Kako ih pridobiti da nas poslušaju? Što nam je činiti da crkvi vratimo autoritet u propovijedanju i naviještanju?» Međutim, pogledajmo na koji način se mnogi pokušavaju baviti situacijom. Govore: «Glavni problem je što crkva nije ukorak s vremenom. Ne reklamira se na pravi način. Poslovanje je uspješno ako se dobro oglašava.» Tako su velike denominacije osnovala odjele za odnose s javnošću. Imaju urede koji se brinu da su prikladni članci o crkvi redovno u novinama. Slogan kojim s vode je «Stavljajte teme pred ljude i ljudi će početi slušati». Drže se autoriteta oglašavanja i glasnoće.
Drugi pak kažu: «Ne, to nije pravi način, moramo biti društveno osviješteni. Na koncu, ljude zanimaju materijalne stvari i društveni problemi, stoga crkva mora pokazati kako je zainteresirana za te stvari, mora više govoriti o društvenim i političkim pitanjima i tada će ljudi početi obraćati pažnju i poslušati našu poruku.» Treći pak smatraju kako će povratiti autoritet koristeći se radijskim i televizijskim programima. «Mediji su snažan instrument i izvor velike moći» kažu. «Crkva mora kupiti te medije i uložiti novac u njih, iskoristimo ovo snažno sredstvo oglašavanja i propagande.» Četvrti se pak oslanjaju na tiskanje knjiga i literature.
U paru sa svime ovime dolazi i ideja o učenju i znanju. Mnogi smatraju, ako suvremeni kršćanin pokaže kako zna sve o znanosti, tada će pokazati kao nije budala i entuzijast već da je vrlo razuman, intelektualan i znanstven, a tada će okolina biti spremnija poslušati ga. Upravo ovo je uglavnom razlog iza mnogih knjiga koje pokušavaju pomiriti znanost i religiju. To su temeljni argumenti. Naravno, iza njih su, kako se smatra, još i važniji razlozi kao što je potreba za jedinstvom i svjetskom crkvenom organizacijom. Pravi problem leži u tome što su kršćani podijeljeni. Bezbožni svijet je ujedinjen, a crkva je podijeljena na mnoštvo fragmenata. Kako uopće možemo govoriti s autoritetom kada smo takvoj situaciji? Samo je jedan izlaz iz te situacije, smatra se: «Moramo se ujediniti u jednu svjetsku crkvu. Kada bismo se samo ujedinili i tada se suočili sa svijetom kao jedno, tada će morati slušati, u tome leži tajna autoriteta.»
Sve ovo do sada rečeno ne odnosi se samo na one dijelove crkve koji nisu evanđeoski. Tu uključujem, nažalost, i evanđeoske crkve. Čini mi se kako smo i sami upali u iste zamke, često govorimo: «Ne silom niti snagom, već duhom mojim, riječ je Gospodnja», a u praksi se oslanjamo na «svemoćni novac» i «moć medija» i oglašavanje. Čini se kako smatramo kako naš uspjeh ovisi o tehnikama i programima koje osmišljavamo i da je snaga u količini i veličini što će na kraju polučiti uspjeh! Čini se da smo zaboravili kako je Bog većinu svojih djela u crkvi učinio po «ostatku». Zaboravili smo, izgleda, priču o Gideonu kada je Bog insistirao da svoju vojsku smanji sa 32,000 ljudi na samo 300, prije nego li ih je upotrijebio. Fascinirani smo idejama veličine i uvjereni smo ako bismo samo uspjeli izvesti veliku predstavu pred svijetom tada ćemo ih protresti i proizvesti veliko vjersko probuđenje. To je, kako se čini, suvremeno shvaćanje autoriteta.
Smatram kako je sve ovo ništa doli stare pogreške koju je crkva već nebrojeno puta učinila. Hegelova izreka o povijesti je vrlo točna i po pitanju crkve: «Povijest nas uči kako nas povijest ne uči ičemu». Izgleda da samo odlučni ponavljati iste pogreške i upadati u iste zamke kao i naši preci. Što nas vraća na slijedeće, Biblija nas jasno uči kako je Božji način djelovanja uvijek po Duhu Svetome i Njegovom autoritetu i sili. Ono što trebamo, iznad svega drugoga, jest proučavati tu temu – autoritet Duha Svetoga.
AUTORITET DUHA SVETOGA U ŽIVOTU NAŠEGA GOSPODINA
Na koji način se očituje taj autoritet? Jedan od načina smo obradili u proučavanju autoriteta Pisma, no sada se moramo pozabaviti načinom na koji se autoritet Duha Svetoga očitovao u zemaljskom životu i službi Gospodina Isusa Krista, a to je najvažniji aspekt naše teme. Znamo da je Isus bio kršten na samom početku Svoje službe kada je imao 30 godina. Otišao je Ivanu Krstitelju i zatražio da Ga ovaj krsti. Ivan je malo negodovao i rekao kako bi Isus trebao krstiti njega, a ne obratno na što mu je Gospodin odgovorio: «Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!» Upravo je tada, kada Ga je Ivan krstio Duh Sveti sišao na Njega u obliku goluba i glas s neba je proglasio: «Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina.»
Ovdje imamo jedinstven događaj. Naš Gospodin je ispunjen Duhom Svetim kako bi mogao vršiti Svoju mesijansku službu. Pogledajmo što Ivan 3,34 kaže o ovome: «Uistinu, onaj koga Bog posla Božje riječi govori jer Bog Duha ne daje na mjeru». Bog je Isusu dao Duha u punini kako bi mogao vršiti Svoju službu. Ovo je misterij, ali čini se kako čak i Sin Božji (za svoju posredničku službu na zemlji) nije mogao vršiti službu koja Mu je bila dana dok mu Otac nije «dao» Duha Svetoga. Isus Krist je i tada bio vječna, druga Osoba Trojstva, ali je odložio znamen Svoje slave, ponizio se i došao na zemlju živjeti kao čovjek. Upravo zato je morao moliti i upravo zato je bilo važno da na ovaj način primi obilje Duha. Duh Sveti Mu nije bio dan na mjeru.
O tome je i On sam govorio. Židovski vođe su raspravljali s Njime o Njegovom autoritetu i moći. Impresioniralo ih je kada je čudesno nahranio 5,000 ljudi, ali su krivo razumjeli važnost tog čuda. Naš Gospodin im je rekao: «Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.» (Ivan 6,27). Ovaj redak nam objašnjava što se dogodilo na Isusovom krštenju. «Zapečaćenje» je uvijek s Duhom Svetim. Ono što nam je Isus poručio je: «Evo mojeg autoriteta, moj Otac me je potvrdio kada je poslao Duha na mene i glas s neba. Otac me je opečatio. Zašto još uvijek sumnjate? Ne radi se o čudima nego o zapečaćenju Duhom koji me potvrđuje.» Ovo je bilo javno naviještanje činjenice da je On Mesija. To je važni prateći element Njegovog krštenja.
Nakon krštenja Duh Ga je odveo u pustinju gdje Ga je đavo iskušavao 40 dana i noći. Nakon toga se vratio u Svoj rodni grad Nazaret i tamo je, kako su običaji nalagali, u subotu otišao u sinagogu i počeo čitati iz proroka Izaije: «On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene,proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: ‘Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima’». (Luka 4,17-21). Što to On govori? «Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza.» napomenimo još jednom, Duh Ga je pomazao na krštenju na Jordanu. Tada je primio pomazanje i autoritet Duha za svoju službu. Kao Bogo-čovjek, Sin Čovječji, dobio je Duha Svetoga u punini kako bi mogao propovijedati i vršiti Svoju službu otkupljenja. Zaključak do kojeg moramo doći jest kako niti Sin Božji nije mogao vršiti Svoju službu bez primanja autoriteta i pomazanja, te pomasti koju jedino Duh Sveti može dati (pogledajte također Djela apostolska 10,38).
AUTORITET DUHA SVETOGA U ŽIVOTU VJERNIKA
a) Djelovanje Duha u obraćenju
Ovo je silna tema kojom bismo se mogli baviti dugo vremena, no ja ću samo dati nekoliko prijedloga. Prvi put se susrećemo sa autoritetom Duha Svetoga u inicijalnom prihvaćanju i vjerovanju u Evanđelje. To se vrlo često opisuje u Pismu. Gospodin Isus upravo to naglašava u razgovoru s Nikodemom koji je smatrao kako se isključivo radi o razumijevanju. On je bio gospodar Izraela, ali sada je suočen sa nekime tko očigledno posjeduje više od njega, no Nikodem misli: «Ovdje se radi samo o višem stupnju od ovoga na kojem sam ja sada.» Tako je otišao do našeg Gospodina reći: «Što mi je činiti uz ovo što sam dosada činio? Što mi još treba kako bih postao poput tebe? Očito je da si učitelj kojeg je Bog poslao, jer niti jedan čovjek ne može činiti ovakva čuda ako Bog nije uz njega.» On je želio pitati: «Što još, uz ovo što već činim, moram napraviti?» A naš Gospodi mu odgovara: «Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!» Ovim riječima Gospodin mu zapravo govori: «U krivu si». «Ono što ti trebaš jest nanovo se roditi od vode i Duha. Postoje tjelesne stvari i postoje duhovne stvari. Ne čudi se (ne pokušavaj razumjeti). Vjetar puše gdje hoće, čuješ mu šum, ali ne znaš odakle dolazi i kamo ide, tako je i sa svakim koji je rođen od Duha. Sila Duha te mora prosvijetliti. Ne možeš ove stvari učiniti sam.» Naš Gospodin je postavio ove temelje jednom za svagda.
Isto nalazimo u praksi u Djelima apostolskim. Prva osoba u Europi koja se obratila na kršćanstvo je žena imenom Lidija iz Tijatire koja je bila prodavačica grimiza. Kako se ona obratila? Je li bila zanesena apostolom Pavlom i njegovom izvanrednom osobnošću? Je li on isticao svoju izvanrednu osobnost? Svi znamo kako je Pavao započeo svoju službu po Europi. Otišao je na mali molitveni sastanak žena izvan gradskih zidina u nedjeljno popodne. To je jedan od najskromnijih početaka ikad. Tamo, na tom molitvenom sastanku, sjeo je među njih i počeo propovijedati Riječ Božju.
Netko će možda reći: «Ma ipak, sigurno je Pavlova osobnost igrala ulogu, njegova učenost i rječitost.» No, to nije ono što nam Biblija govori, u Djelima 16,14 čitamo: «Slušala je tako i neka bogobojazna žena imenom Lidija, prodavačica grimiza iz grada Tijatire. Gospodin joj otvori srce, te ona prihvati što je Pavao govorio.» Čak niti Pavao, izvanredan čovjeka, nije mogao spasiti dušu. Jedino Bog po Duhu Svetome može otvoriti srce kako bismo mogli primiti istinu. Redak iz 1 Korinćanima 12,3 bi nam trebao pomoći u razumijevanju ovoga: «Zato vam obznanjujem: nitko tko u Duhu Božjem govori ne kaže: ‘Prokletstvo Isusu’. I nitko ne može reći: ‘Gospodin Isus’ osim u Duhu Svetom.» Ako vam treba još pojašnjenja pogledajte Efežanima 2 gdje ćete naći kako je samo jedan izlaz za one koji su «mrtvi u prijestupima i grijesima», za one koji su «djeca gnjeva» i koji «žive po Knezu vlasti zraka, po duhu koji djeluje po sinovima sada neposlušnima» koji su «robovi strasti i požuda tijela i ćudi». Samo je jedan izlaz za njih. «Zajedno s njim nas uskrisi». «Njegovo smo djelo». Bez djelovanja i autoriteta i sile Duha Svetoga nitko ne bi povjerovao u našeg Gospodina i Spasitelja Isusa Krista.
b) Djelovanje Duha u sigurnosti spasenja
Djelovanje Duha ne završava s obraćenjem. Upravo Duh Sveti je taj koji nam daje nepokolebljivu sigurnost spasenja. Pitanje sigurnosti spasenja je vrlo važno i vrlo često, kako mi se čini, krivo shvaćeno. Tri su načina na koje zadobivamo sigurnost spasenja, ali danas, nažalost, naglašava se samo prvi. Prvi način zadobivamo vjerovanjem i primjenjivanjem na sebe riječi iz Pisma kao autoritativne Riječi Božje. Ta Riječ nam govori: «tko vjeruje u njega ne osuđuje se». To je riječ Božja, vjerujmo i pouzdajmo se u nju.
No ovo je samo prvi način na koji zadobivamo sigurnost. Ovaj način sam ponekad može biti i opasan, jer se može svesti samo na formalno vjerovanje. Osoba može reći kako vjeruje radi vlastite savjesti i radi nekih drugih, osobnih razloga. To je u redu, ali samo to nije dovoljno. Potrebno je ići korak dalje, a to nas dovodi do drugog načina sigurnosti spasenja. U 1 Ivanovoj nalazimo neke potrebne kriterije, Ivan piše o određenim testovima duhovnog života.
«Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću.»
Znamo da smo iz smrti prešli u život jer nam Božje zapovijedi nisu teške, već su nam radost i užitak. Ima još sličnih testova.
Vjerujemo u Gospodina Isusa Krista.
Svjesni smo djelovanja Duha u nama.
Preispitujemo se kako bismo provjerili očituju li se plodovi Duha u nama, a ako ih nađemo u sebi tada možemo biti sigurni kako smo nanovo rođeni. Život se uvijek mora očitovati. Život koji se nalazi u drvetu proizvodi jabuke, kruške ili breskve. Život će se neupitno očitovati i ako u sebi pronađete znakove koji dokazuju život tada je prisutnost života nedvojbena. Ovo je puno sigurnija sigurnost od prve koje je u potpunosti objektivna, ova je i subjektivna.
Nadalje, postoji još jedan oblik sigurnosti. To je najviši i najsigurniji oblik od svih. Apostol Pavao piše o tome u Rimljanima 8,15-17: «Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče! Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja; ako pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici Kristovi.»
Ovo nije sigurnost koju mogu zaključiti na temelju Pisma ili na temelju dokaza u sebi. Radi se o izravnom svjedočanstvu Duha, Duh svjedoči našem duhu. Moguće je imati prva dva temelja sigurnosti bez ovog trećeg. To je nešto što nam samo Duh Sveti može dati. On je taj koji nam govori s konačnim autoritetom koji me uvjerava da sam uistinu dijete Božje, a to mi daje sigurnost koja je veća od bilo koje druge sigurnosti u bilo što drugo u mojem životu. Ovu činjenicu su neprestano ponavljali sveti kroz povijest. Govorili su i pisali kako ih je Duh Sveti uvjerio u stvarnost i prisutnost Gospodina Isusa Krista i Njegovu ljubav prema njima da su bili sigurni u to više nego u bilo što drugo u njihovim životima.
Istu istinu nalazimo i na drugim mjestima u Pismu u nešto drukčijim oblicima. U 2 Korinćanima 1,22 čitamo: «On nas i zapečati i u srca naša dade zalog – Duha.» U Efežanima 1,13-14 čitamo: «U njemu ste i vi, pošto ste čuli Riječ istine – evanđelje spasenja svoga – u njemu ste, prigrlivši vjeru, opečaćeni Duhom obećanim, Svetim, koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja – na hvalu Slave njegove.» Primijetite, ovdje se koristi ista riječ kao i u opisu krštenja našeg Gospodina, «opečaćeni». U ovome je konačna sigurnost spasenja koju nam jedino autoritet Duha Svetoga može dati.
c) Djelovanje Duha u davanju razumijevanja
Duh Sveti je taj koji nam daje istinsko duhovno razumijevanje Pisma, razumijevanje nauka. Ivan to jasno izražava u svojoj prvoj poslanici 2,20. Piše o antikristima, tj. ljudima koji su bili u crkvi, ali su je napustili jer joj nikada i nisu pripadali. Oni su mislili kako su obraćeni i crkva ih je prihvatila kao takve, ali sada su je napustili, jer oni nikada i nisu bili istinski vjernici. Bili su samo privremeni, lažni vjernici. Nameće nam se pitanje, kako onda prepoznati razliku? Kako su prvi kršćani, od kojih su većina bila robovi, mogli razlikovati među tim stvarima? Ivan piše: «A vi imate Pomazanje od Svetoga, i znanje svi imate.», zatim ponavlja u 27. retku, «A vi – Pomazanje koje primiste od njega u vama ostaje i ne treba da vas itko poučava.»
Pomazanje Duha Svetoga nam daje razumijevanje. Stoga se vrlo često događalo u dugoj crkvenoj povijesti da su neuki i nepismeni ljudi često bolje mogli razlikovati između istine i pogreške od velikih doktora crkve i crkvenih učenjaka. Ti su ljudi bili jednostavni i vjerovali su u pomazanje i tako su mogli razlikovati stvari. Pobožni Samuel Rutherford, veliki čovjek koji je živo prije 300 godina u Škotskoj je rekao: «Ako želiš biti veliki teolog, preporučam posvećenje». Konačno, jedini način da razumijemo Pismo i teologiju jest da postanemo svetima, a to znači, biti pod autoritetom Duha i pod vodstvom Duha.
d) Djelovanje duha u obrani istine
Četvrti način na koji Duh Sveti pokazuje Svoj autoritet u svakom pojedinom vjerniku je u obrani isitne. To je pitane vrlo aktualno danas i s pravom je tako. U Judinoj poslanici 3. retku čitamo: «vojujete za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima.» Ali kako to izvršiti? To uglavnom činimo apologetikom. Želio bih reći kako ni na koji način ne omalovažavam ili odbacujem apologetiku. Vjerujem kako apologetika ima svoje mjesto, ali sam mišljenja da joj pridajemo preveliku važnost i previše knjiga je napisano u obranu vjere. Pokušavamo raspravljati, pokazati naše znanje i činiti ustupke. No, čini se, to i nije od neke koristi. Ne ostavljamo utiska na naše protivnike.
Kako ćemo onda braniti istinu? U Djelima 6. poglavlju čitamo o Stjepanu koji se našao u toj istoj poziciji. U recima 9 i 10 čitamo: «Nato se digoše neki iz takozvane sinagoge Slobodnjaka, Cirenaca, Aleksandrinaca te onih iz Cilicije i Azije pa počeše raspravljati sa Stjepanom, ali nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.» Stjepan je bio pun mudrosti, vjere i sile zato jer je bio pun Duha Svetoga i zbog toga je mogao na ovaj način razgovarati s protivnicima i oni nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio. Upravo to je način na koji se brani vjera i stoji za istinu.
Pogledajmo još neke primjere ove metode. Apostol Pavao je imao mnogo protivnika u Korintu koji su vrlo ružno govorili o njemu i htjeli su ga ismijavati. Rekli su za njega kako mu je «tjelesna nazočnost nemoćna i riječ bezvrijedna». (Bojim se da apostol Pavao ne bi bio poput modernih evangelizatora. Čitamo kako je bio nizak, ćelav, kukastog nosa i da je imao upalu očiju i da nije baš bio oku ugodan.) a apostol im je na to odgovorio: «Ali ću vam doći skoro, ako Gospodin htjedne, i neću gledati na riječi onih, što su se naduli, nego na silu. Jer kraljevstvo Božje nije u riječi, nego u sili.» 1 Korinćanima 4,19-20. Ono što je važno nije razumijevanje ili puko govorenje, već autoritet, sila Duha Svetoga.
Apostol Pavao ponovno kaže istu stvar istoj crkvi u 2 Korinćanima 10,3-5 gdje čitamo: «Jer ako i živimo u tijelu, ne borimo se po tijelu. Jer oružje naše borbe nije tjelesno nego silno po Bogu za rušenje utvrda, da odbacujemo mudrovanje, I svaku visost, koja se podiže proti spoznaji Božjoj, i zarobljujemo svaki razum za pokornost Kristu», ovo je njegova metoda. On je u tijelu i živi u tijelu, ali njegova borba nije po tijelu. On ima drugi autoritet, drugu silu. To su sila i autoritet Duha Svetoga koji je bio u njemu. Spreman je suočiti se sa svijetom i može savladati sve druge autoritete, utvrde i vlasti.
Važno je da shvatimo kako u ovome leži jedini autoritet, pa ipak mi postavljamo svoje male autoritete i svijet postavlja svoje. Na koncu sve se svodi na jedan autoritet protiv drugog. Često citiramo «autoritete», pronalazimo ove ili one detalje. Ponekad pročitamo kako se neka osoba obratila i postala vjernik i pomislimo kako će to ostaviti dobar utisak na javnost. No, ono što je istinski bitno ostaje nepromijenjeno. Jedini autoritet koji će nam pomoći u ovim slučajevima jest autoritet Duha Svetoga.
e) Djelovanje Duha u evangelizaciji
Sada dolazimo do najpraktičnije stvari od svih, autoritet Duha Svetoga u evangelizaciji i svjedočenju. Razmotrit ćemo zadatak širenja istine po svijetu među nevjernicima. U jednom sam članku čitao o čovjeku koji je prisustvovao nekom sastanku, političkom ne vjerskom, na kojem su bila dva govornika, ali ono što je napisao o tim govornicima meni je došlo kao uvjerenje od Duha Svetoga. Slušajući tu dvojicu govornika, pisao je, uočio je jednu razliku među njima, jedan je govorio kao izvrstan zagovornik, dok je drugi govorio kao svjedok. Na to sam se zapitao, koji od ova dva sam ja? Jesam li ja zagovornik evanđelja ili sam svjedok? Možete biti zagovornik kršćanstva bez da ste i sami kršćanin. Možete biti zagovornik svega ovoga bez da ste to sami i iskusili. Ako ste inteligentni i obrazovani na pravi način možete razumjeti Pismo i objasniti ga drugima. Možete izložiti sve argumente, možete obrazložiti određenu vrstu kršćanske filozofije i to sve može zvučati divno. Međutim, vi ćete se čitavo vrijeme nalaziti izvan istinskog iskustva svega o čemu ste govorili. Govorite o nečemu što zapravo ne poznajete, govorite o nekome koga nikada niste upoznali. Vi ste samo zagovornik, možda čak i izvanredan zagovornik. Međutim pogledajmo što Isus kaže apostolima: «Bit ćete mi svjedoci».
Pozabavimo se ovime zajedno. Duh Sveti nas Svojim autoritetom čini svjedocima. Ranije u tekstu sam pokazao kako je i sam Gospodin Isus trebao taj autoritet prije negoli je mogao započeti propovijedati i činiti čuda i vršiti Svoju službu. Isto stoji i za Njegove istinske učenike. Nakon uskrsnuća i prije uznesenja naš Gospodin je došao ovim ljudima koji su Ga slijedili tri godine i rekao im: «Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.» (Djela 1,8). Shvaćamo li važnost ovoga? Ovdje vidimo ljude koji su sa Njime bili tri godine, poznavali su Ga, slušali su Njegove propovijedi, vidjeli čuda koja je činio. Stajali su kod križa i gledali Ga kako umire, vidjeli su kako je pokopan, znali su da je uskrsnuo, obratio im se nakon uskrsnuća i jeo s njima. Četrdeset dana su bili s Njime dok ih je učio o Sebi (Luka 24). Ako je itko bio u poziciji svjedočiti o Isusovom uskrsnuću i Isusu onda su to bili ovo ljudi, Njegovi učenici. Pa ipak, Gospodin im govori kako neće biti u mogućnosti to činiti dok ne budu kršteni Duh Svetim. Čak niti oni nisu mogli svjedočiti o Njemu i Njegovim djelima, o tome tko je On i što je sve učinio, dok nisu primili silu. Znati činjenice nije dovoljno. Prije negoli možete učinkovito svjedočiti sila Svetoga Duha mora bili prisutna.
Učenici su primili tu silu na Pedesetnicu. Rezultat toga je bio Petrova propovijed s hrabrosti, autoritetom i silom kada se obratilo 3,000 ljudi. U Djelima 4. poglavlju čitamo kako niti vlasti nisu mogle poreći hrabrost s kojom su Petar i Ivan svjedočili o uskrsnuću. To nije bilo ništa drugo nego očitovanje Duha Svetoga. Isti taj Petar koji je bio nervozan i strašljiv (koji je bio prava kukavica jer je u strahu za vlastiti život zanijekao svojeg Gospodina, svojeg najvećeg prijatelja i dobročinitelja) sada hrabro stoji spreman suočiti se s čitavi svijetom i svim đavolima pakla, naviještajući Isusa, kojeg je ne tako davno zanijekao rekavši: «Ne poznajem ga, niti mu pripadam.» Što je dakle ovo? To je autoritet Duha Svetoga. Duh Sveti očituje Svoj autoritet na izvanredan način.
Kasnije čitamo kako su se ovi ljudi, nakon što su bili uhapšeni i oslobođeni, sastali na molitvu (Djela 4,23-33). «I pošto se pomoliše, potrese se mjesto gdje bijahu sabrani, i svi se napuniše Duha Svetoga te stanu navješćivati riječ Božju smjelo.» Ovo je Njegov autoritet. Kada se Duh spusti na skup, ne samo da obuhvati ljude, već se i zidovi i zgrade tresu. Dalje u Djelima 4,33 čitamo: «I apostoli su s velikom silom svjedočili za uskrsnuće Gospodina Isusa Krista, i velika je milost bila na svima njima.» Koja je tajna njihove sile? Mogli su znanstveno dokazati kako je uskrsnuće moguće? Mogli su pomiriti znanost sa čudima? Ne! Autoritet i sila Duha Svetoga su preobrazili ove ljude u žive, neodoljive svjedoke. «I velika je milost bila na svima njima.»
Čitajući dalje Djela apostolska naći ćete kako se isto dogodilo u slučaju apostola Pavla. Jednom prilikom dok je Pavao propovijedao čovjek imenom Elim, vračar mu se usprotivio. Što se zatim dogodilo? «Savao pak, zvan i Pavao, pun Duha Svetoga, ošinu ga pogledom i reče: ‘Pun svake lukavosti i prevrtljivosti, sine đavolski, neprijatelju svake pravednosti, zar nikako da prestaneš iskrivljavati ravne putove Gospodnje? Evo stoga sada ruke Gospodnje na tebi: oslijepjet ćeš i neko vrijeme nećeš gledati sunca!’ Odmah pade na nj mrak i tama te on glavinjajući stade tražiti ruke vodilje.» (Djela apostolska 13,9 -11). Ovakav je autoritet kojeg Duh Sveti daje slugi Gospodnjem.
U Pismu nalazimo određene, jasne izjave koje ovo jasno definiraju. Na primjer, uzmimo 1 Korinćanima 2. smatram kako je upravo ovo poglavlje najvažniji dio Biblije za evanđeoske kršćane danas. Pogledajmo samo ovog velikog čovjeka Pavla, jednog od najvećih umova koje je svijet vidio, u to nema sumnje iz koje god perspektive gledali na to. Pa ipak, Pavao piše kada je išao u Korint da je bio «slab, u strahu i u veliku drhtanju.» On nije skočio za propovjedaonicu zračeći samopouzdanjem, siguran u sebe pun autoriteta. Nije ispričao nekoliko viceva kako bi se umilio publici. Nije bio savršeno smiren «gospodar skupova». «Slab, u strahu i veliku drhtanju.» Zašto? Zato jer je Pavao znao svoja ograničenja. Znao je što nije mogao učiniti i bio je u strahu, drhtao je, da ne bi on ili njegova osobnost možda stali između duša i poruke koju im je trebao dostaviti. On se nije koristio stvarima za koje je znao da bi im se mogle svidjeti. Učinio je upravo suprotno. Bio je odlučan, «ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga.» Štoviše, piše, «I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.» U skladu s time nije želio udovoljavati popularnim trendovima. Stoga, kada je govorio, neki su možda i rekli kako mu je «riječ bezvrijedna», ali pratila ga je sila po kojoj su se obraćali muškarci i žene, postajali kršćanima i dijelom crkve. Što je bilja njegova tajna? Bilo je to u «pokazivanju Duha i snage.» To je bio autoritet Duha Svetoga. U 1 Solunjanima 1. poglavlju čitamo: «jer evanđelje naše nije k vama došlo samo u riječi nego i u snazi, u Duhu Svetome i mnogostrukoj punini.» Vjerujem da su i apostoli i ljudi koji su povjerovali imali sigurnost kao rezultat te punine. Ovo nije bila ljudska riječ, nisu slušali samo ljudsko izlaganje, nije izlagao neku novu ljudsku filozofiju. To je bila Riječ Božja koja je došla u snazi, Duhu i mnogostrukoj punini.
Apostol Petar piše isto. U1 Petrovoj 1,12 piše: «bi im objavljeno da ne sebi nego vama poslužuju ono što vam sada u Duhu Svetom s neba poslanom navijestiše vaši blagovjesnici, a nada što se i anđeli žude nadviti.» «Duhom Svetim s neba poslano», to je razlog zašto se Evanđelje propovijeda sa sigurnošću u i uvjerenjem, s autoritetom i silom.
Bez sumnje, ovo je naša najveća potreba danas. Ako krenete čitati o velikim crkvenim probuđenjima u prošlosti vidjet ćete da su upravo sila i autoritet Duha Svetoga uvijek bili prisutni. Prije 200 godina velika probuđenja su se dogodila u Engleskoj, Americi, Škotskoj i Velsu. Jedan od vođa probuđenja u Velsu je bio Howell Harris i ako čitate njegove dnevnike često ćete naići da piše sljedeće: «Došao u to i to mjesto, propovijedao, osjetio onaj poznati, stari autoritet.» Na drugom jest kaže kako je propovijedao na jednom mjestu, ali «nije bilo autoriteta.» To ga je žalostilo i bio je vrlo nesretan. Pao je na koljena pred Bogom i preispitao svoje srce i priznao svoje grijehe i molio i tražio povratak «autoriteta». Nije bio sretan ako nije bio svjestan «autoriteta». Poruka je uvijek bila ista, ali to nije bilo dovoljno bez autoriteta. Znao je da je propovijedanje, u jednom smisli, bilo uzaludno bez «autoriteta».
U Whitefieldovim i Wesleyevim dnevnicima ćete pronaći isto. U Whitefieldovom dnevniku sam pronašao opis događaja koji su se zbili kada je propovijedao u Cheltenhamu, tamo stoji slijedeće: «Gospodin se spustio među nas.» Autoritet! «Orila se slava Kraljeva» [Brojevi 23,21 nap.prev.] zapisao je jednom drugom prilikom. John Wesley je također izražavao istu misao. Upravo to je bila srž njegovog iskustva na skupu u Aldersgateu u Londonu kada je osjetio kako mu je «neobično toplo» oko srca. Od tog trenutka je zadobio autoritet koji je transformirao čitavu njegovu službu. Jonathan Edwards je doživio isto iskustvo. Dwight L. Moody je također imao posebno iskustvo, nakon što se na njega spustio Duh Sveti dok je hodao Wall Street ulicom u New Yorku i tada je Moody primio autoritet. Propovijedao je iste propovijedi kao i ranije, ali sada su bile transformirane. Zašto? Zato što je sada imao autoritet Duha.
Ovo je nepogrješiva istina. U Whitefieldovom dnevniku sam čitao o njegovom prvom posjetu mjestu Northampton u državi Massachusetts gdje je prvi puta upoznao Jonathana Edwards, svetog čovjeka. Whitefield je napisao kako nikada neće zaboraviti kada je imao privilegij stajati za propovjedaonicom i govoriti kako je vidio Edwardsa koji je sjedio u publici i slušao sa suzama u očima i sa blaženim osmijehom na licu. Zašto je to bilo tako? To nije bilo samo radi Whitefieldovog propovijedanja, koji je dakako bio vrhunski govornik. Edwards je doživio autoritet Duha Svetoga, autoritet kojeg je i sam poznavao i mogao ga je prepoznati u bratu, sudrugu i slugi Božjem i radovao se tome. Zaista je predivno kada propovjednik jednako uživa u propovijedi drugih propovjednika kao u svojima. Jedino Duh Sveti to može učiniti.
Dozvolite mi još jednu priču na kraju ovog dijela. Prije 150 godina jedan propovjednik u Velsu je bio pozvan govoriti na jednom propovjedničkom skupu koji se održavao u jednom malom mjestu. Ljudi su se već sakupili, ali propovjednika nije bilo. Stoga je lokalni svećenik poslao jednu sluškinju da ode do kuće gdje je propovjednik odsjeo i neka mu kaže kako je sve spremno i svi ga čekaju. Djevojka je otišla i kada se vratila rekla je: «Nisam mu htjela smetati, razgovarao je s nekime.» Na to su joj odgovorili, «Pa to je čudno, jer svi su ovdje. Idi opet tamo i reci mu da je vrijeme i neka dođe.» Tako je djevojka opet otišla po propovjednika i opet se vratila i rekla: «On razgovara se nekime.» «Ma kako znaš?» pitali su. Odgovorila je: «Čula sam ga gdje govori toj drugoj osobi koje je s njime, ‘Ne idem propovijedati tim ljudima ako ti nećeš poći sa mnom’.» «Dobro onda, čekat ćemo», rekli su.
Ovaj propovjednik je znao kako nema smisla ići propovijedati ako nije bio siguran da će Duh Sveti biti sa njime i dati mu autoritet i silu. Bio je dovoljno mudar i duhovno pronicljiv ne ići propovijedati dok nije bio siguran da će Duh Sveti biti s njime i govoriti kroz njega. Vrlo često i vi, a i ja idemo za propovjedaonicu bez Njega, i sva naša pamet i učenost, sva naša znanost i apologetika ne vode nikamo jer nemamo autoritet Duha Svetoga.
AUTORITET DUHA U CRKVI
Na kraju, razmotrimo autoritet Duha Svetoga u crkvi. Opet je pred nama vrlo široka tema. Sve što mogu je natuknut one najvažnije točke. Duh je taj koji daje darove crkvi. Pročitajte 1 Korinćanima 12 i vidjet ćete da On to čini suvereno, prema Svojem volji i poimanju, mi ne možemo upravljati Njime. Stoga ne možemo govoriti: «Vrijeme je da crkva počne zahtijevati dar iscjeljenja, ili čudesa ili štogod drugo.» Mi ne možemo zahtijevati; On je taj koji daje. On daje prema Svojoj suverenoj volji. U prijašnjem poglavlju smo se osvrnuli na stvaranje kanona Pisma i jasno smo u tome vidjeli vodstvo Duha. Sada bih se želio pozabaviti autoritetom Duha u crkvi koji se manifestira u probuđenjima vjere.
Moramo s posebnom pažnjom pristupiti ovoj temi, no ono što me žalosti je da je predivni čovjek Božji, Charles G. Finney, koji je i sam bio moćno oruđe, uveo ideju kako ljudi mogu urediti i organizirati probuđenje. Meni je zbog toga vrlo žao, jer smatram kako je ta ideja unijela konfuziju i radi toga mnogi govore o evangelizacijskim skupovima kao o «probuđenjima», i govore o održavanju probuđenja. Ne možete objaviti da će se «dogoditi» probuđenje. To je čista zbrkanost upotrebe jezika koji je vrlo zavaravajuć. Vjerujem kako je to nešto što može ugasiti Duha. Probuđenje nije nešto što ljudi mogu organizirati. Probuđenje je rezultat izravnog djelovanja Duha Svetoga u autoritetu i sili. Probuđenje se ne sastoji samo od propovijedanja Evanđelja gdje se mnogo ljudi obratilo. Probuđenje je kada se Duh Sveti spusti na crkvu ili zajednicu, ili regiju u sili i moći na nepogrješiv način, lomeći ljude i ponekad ih čak i fizički baca na zemlju. Rezultira agonijom pokajanja i čežnje za Kristom i mirom spasenja. To je probuđenje!
Kao što sam ranije spomenuo, istinsko probuđenje se dogodilo prije 200 godina. Istinsko probuđenje koje je počelu u mjestu Northampton u državi Massachusetts. Jonathan Edwards je stajao za propovjedaonicom sa svojoj propovjedi na papiru i dok je čitao propovijed ljudi su doslovno padali na tlo osvjedočeni o vlastite grijehe i stanje izgubljenosti u kojem su se nalazili. Vapili su. U vrijeme probuđenja često su ljudi tumarali ulicama i cestama u rane jutarnje sate plačući i tražeći mir s Bogom. Kucali bi na vrata svećenika i pitali: «Možete li mi pomoći?» Osvjedočeni u grijeh na sebe su geldali kao na grješnike pred licem svetog i moćnog Boga. U strahu su od paklenih muka. Ovo sve su karakteristike probuđenja. U probuđenjima ljudi se obraćaju Bogu i prije negoli dođu na skup. Dok idu na skup Duh se spusti na njih. Ljudi koji rade u polju odjednom osjećaju potrebu pasti na koljena i vapiti Bogu za milost. To je probuđenje. Duh Božji se s autoritetom i silom izlijeva i spušta sa na ljude.
Ništa ne pokazuje bolje autoritet Duha nego ovi događaju. Duga povijest crkve bi se mogla prikazati grafikonom. Počinje sa Pedesetnicom koja bi se mogla opisati kao probuđenje. Nakon nekog vremena, sjećate se, kao da je nestalo sile i crkva doživljava pad. Đavao i svijet su bili u napadu i činilo se kako je sve izgubljeno, crkva nije imala niti autoritet niti moć. Ljudi su postali očajni. Zatim iznenada Bog ponovno izljeva Svojeg Duha. Događa se moćno probuđenje i krivulja crkva se još jednom uzdiže u visine. Tako se odvijala povijest crkve, usponi i padovi, a ne samo konstantna ravna linija. Možda bismo željeli da je tako, ali tako nije bilo. Uvijek je bilo uspona i padova, a ti usponi su probuđenja i «izlijevanje» Duha, ovaj izraz se koristi u Djelima i na drugim mjestima u Bibliji. Pod takvim moćnim izljevima ljudi su svjedočili kako su više naučili o Bogu i Isus Kristu u jedan sat negoli za čitav život proučavanja Biblije i teologije do tada.
Ove je zaista predivno. U Psalmima čitamo: «Onaj, koji stoluje u nebu, smije se», vjerujem kako se Bog ponekad smije crkvi. Gleda nas kako svojim rukama pokušavamo smiriti brod, mislimo kako to možemo sami. Vrlo smo zabrinuti, pa održavamo sastanke, dajemo prijedloge, ali ništa ne postižemo. A kada se umorimo od svih naših velikih kampanja, konferencija ili veličanstvenih organiziranja, nakon što smo potrošili sav novac i situacija pošla s groznog na još gore, Bog neočekivano i to na posljednjem mjestu na kojem očekujemo, po posljednjoj osobi koja bi vam pala na pamet izljeva Svojeg Duha. Tada crkva ponovno raste u novo razdoblje slave, sile i utjecaja. Muškarci i žene se masovno obraćaju i sila istine je opet nad njima. Duh Sveti očituje svoj autoritet u crkvenom probuđenju.
Što, dakle, možemo zaključiti iz svega ovoga? Svakako nastavimo s našim praktičnim planovima i studijama, ali ne dao Bog da se oslanjamo na njih. Opremimo se najbolje što možemo. Možda nikada nećemo biti učeni kao što je bio apostol Pavao, sveti Augustin, Luther ili Calvin. Oni su bili izvanredno učeni ljudi ogromnog intelekta. To je vrsta ljudi koju Bog upotrebljava kada čini velike stvari u povijesti crkve. Svakako, nastavimo težiti znanju i opremiti se što bolje možemo, ali, za ime Božje, nemojmo stati samo na tome. Moramo shvatiti da je sve to bez autoriteta i sile Duha Svetoga bezvrijedno. «Ako jezike ljudske i anđeoske govorim, a ljubavi (plod djelovanja Duha) nemam, onda sam kao mjed, koja ječi, ili cimbal, koji zveči.»(1 Korinćanima 13,1). Nije važno tko sam, ili što radim. Bez autoriteta neću dospjeti nikuda. Jedino autoritet Duha Svetoga pomaže.
No, evo što me rastužuje. Vrlo rijetko čujem kršćane, i evanđeoske kršćane, da se mole za probuđenje. Za što mole? Mole za svoje organizacijske pothvate bilo u svojoj zemlji ili inozemstvu. Uobičajeni molitveni sastanak uglavnom izgleda nekako ovako: «Prvo, pogledajmo izvještaje», započne voditelj. Nakon njih, dodaje: «Sada ćemo se moliti za njih, čuli ste činjenice i hajdemo sada moliti za to.» Molimo samo za blagoslove naših pothvata, bilo evangelizacijskih kampanja ili misije u stranim zemljama. Naravno, sve je to dobro i trebamo moliti za te stvari. No, kada ste zadnji put čuli da netko moli za probuđenje, da Bog otvori nebeska vrata i izlije Svojeg Duha? Kada ste vi molili za to? Sasvim sam ozbiljan kada kažem da sasvim zanemarujemo ovo. Krivi smo za zaboravljanje autoriteta Duha Svetoga. Toliko smo zainteresirani za vlastite aktivnosti da smo zaboravili jedinu stvar pomoću koje ćemo biti učinkoviti. Svakako trebamo nastaviti moliti za pojedinačne projekte i planove, za svećenike, pastore i njihove propovijedi svake nedjelje, za sva bitna organiziranja i evangelizacije, ako osjećamo da nas Duh vodi u sve te stvari. No, prije svega i nakon svega molimo i vapimo za probuđenjem. Kada Bog pošalje probuđenje On u jednome danu čini više negoli mi u možemo u 50 godina sa svim našim pothvatima. Tome nas jasno uči povijest crkve.
Ovo je najveća potreba današnjice i jedina nada. Stoga, odlučimo svakodnevno i nekoliko puta na dan provesti vrijeme pred Bogom preklinjući Ga da pošalje probuđenje. Ali, kako smo budalasti mi to nećemo činiti sve dok ne dođemo do kraja vlastitih snaga i prihoda. To ćemo učiniti tek kada nam sve drugo propadne i shvatimo vlastitu nemoć i kada uistinu shvatimo jednostavnu istinu koju nam je Gospodin davno rekao, «jer bez mene ne možete učiniti ništa» (Ivan 15,5).
Zapamtimo da Bog koji je u prošlosti dolazio iznenada i neočekivano i crkvu na samrti podizao i vodio u novo razdoblje života i pobjede može učiniti isto i danas, jer Njegova ruka nije okraćala niti je Njegova moć oslabjela. Čekajmo na Njega, molimo Ga, naučimo biti u agoniji molitve i neka naša molitva bude:
Izvedi djelo Svoje, o Gospode,
Svoju moćnu ruku pokaži;
Progovori i probudi mrtve,
Neka narod Tvoj čuje.
«Gospode, čuo sam glas tvoj. Strah me hvata. Gospode, djelo svoje – izvedi ga usred godina! Objavi ga usred godina! Ipak se u gnjevu sjeti milosrđa!» (Habakuk 3,2)
Autor: Martyn Lloyd Jones; Priredio: Nenad Adžić; Prijevod: Danijela Vidaković
