Posljednji vikend koji je baka Elizabeth provela sa svojim unucima zauvijek joj je promijenio pogled na obitelj. Dok je spremala njihove igračke po sobi, čula je razgovor koji joj je slomio srce.
Za Elizabeth su obitelj i unuci bili smisao života. Njezina je kuća uvijek bila puna topline – miris palačinki, dječji smijeh, stari filmovi i bajke prije spavanja. Svaki trenutak posvećivala je njima, ponosna što može pružiti ono što je njoj nekada nedostajalo – bezuvjetnu ljubav.
Ali sve se srušilo kad je, skupljajući lutke, čula kako njezina snaha govori djeci da je ignoriraju. „Sjedila sam na podu i čula kako im govori da mi se rugaju i da me ne slušaju kad im nešto tražim. Srce mi je stalo“, rekla je Elizabeth kroz suze.
Kada ih je kasnije pitala zašto se tako ponašaju, djeca su joj hladno odgovorila: „Zato što ti nikada ne slušaš našu mamu.“ Taj ton, ta hladnoća iz usta djece koju je hranila i čuvala, zarezala je dublje od bilo koje riječi.
Shvativši da ne može podnijeti takvo poniženje, Elizabeth je spakirala njihove stvari i nazvala snahu da ih dođe po njih. Njezin sin, umjesto podrške, rekao joj je da je “mogla sve riješiti mirnije” – što ju je dodatno povrijedilo.
Danas je Elizabeth sama, ali i mirna. Zna da je davala najbolje što je znala, iz srca koje je voljelo bez mjere. Iako je istina bolna, smatra da je shvatila bolnu istinu – ponekad treba prekinuti ono što uništava, čak i ako to nosi prezime koje volimo.
Ova priča je tužna. Mogu shvatiti baku koja je unučad poslala kući nakon neposluha. Sve ima svoje granice, dokle žena ima snage trpjeti poniženje i od balavaca koje je odhranila. Ljubav za svoju djecu i unučad je neizmjerna, boli kad te povrijede ali moraš imati snage da prekineš, mada te boljelo još više. Ne smiješ si dozvoliti nepoštivamje i bahatost.
Bolje je biti dalje od djece i unučadi nego da svaki dan osjećaš bol.
Slažem se,teško je,ali bilo kakvi pokušaji ne pomažu,jer se nakon nekog vremena sve vrati u još mučnije stanje
O da naša djeca znaju biti jaaaaaako nezahvalna.Dali bi djecu na čuvanje baki i djedu ali skrbništvo ni pod koju cijenu.Evo moj unuk Gabrijel je dijete rastavljenih roditelja.Zbog zanemarivanja od strane roditelja je smješten u odgojnu ustanovu.Jer otac nije dao skrbništvo baki i djedu,a poslije toga ga je podržao i Centar za socijalni rad u Požegi.Mada je prof.Jugoslav Gojković inače pedopsihijatar preporučio da se skrbništvo dodijeli baki i djedu.Osim toga uskraćeno mu je liječenje koje je raspoloživo u Hrvatskoj od njenog nastanka i puno prije.Tako da je on sada tamo gdje je zahvaljujući glupostima svoga oca.I zamislite Centar mu ide na ruku isto kao i ustanova u kojoj se moj unuk Gabrijel nalazi.Mjenja termine odlaska kog moga Anđela Gabrijela kako mu se hoće.Može li netko stati tome na kraj na normalan način?A majku moju kćer prave ludom u namjeri da je liše poslovne sposobnosti.Tj.da ju prikažu neuračunljivom……
Istina kod mnogih je tako
Da baka je u pravu.Na njezinoj sam strani bas mi ju je zao