U posljednje vrijeme, osjećaji bespomoćnosti prevladavaju na toliko područja naših života. Osjećamo se kao da nemamo gdje otići; kao da smo zapeli na nečemu, kao da ništa ne možemo učiniti i da nemamo rješenja.
Postoji umor koji prati ovu bespomoćnost. Umorni ste. Toliko umorni da to možete osjetiti u kostima. Samo želite da to, što god da jest, završi. Želite odustati. Potrošeni ste. Poput vlažne krpe, do kraja ste iscijeđeni.
Moj otac ima izreku koju citira kada se ovako osjeća. Uz prihvaćanje, reći će: „Što Bog ne spriječi, to dopusti“. Ta izjava priznaje teškoću njegove situacije, no također i osjećaj bespomoćnosti, kao ne postoji ništa što bi mogao učiniti osim da u očaju ispruži ruke prema gore. No ova tvrdnja također ograničava Boga i nije u cijelosti točna. Bespomoćnost čini da shvatimo naše osjećaje, dok naša ograničenja stavljamo na Boga.
Gospodin poznaje sve naše osjećaje i upoznat je s njima. (Hebrejima 4, 15) U Getsemanskom vrtu, Isus se, zbog preplavljujuće tuge i straha, osjećao bespomoćno. (Matej 26, 36-46) No na kraju svega, učinio je kako je bila Božja volja. Možemo naučiti od Njega, tako da svaki puta kada se osjetimo bespomoćno, možemo činiti ono što naš Otac želi. Na isti način učimo kako biti bespomoćni i kako se nadati.
Bespomoćnost je osjećaj, nije mjesto koje odabiremo da ćemo ondje ići. Slijedi deset podsjetnika zašto Bog dopušta da osjećamo bespomoćno.
1. Promjena perspektive
Kada se osjećamo bespomoćno, sjetimo se Božjih obećanja. Prepoznajemo da je Bog naš izvor (Ivan 14, 6); da nas voli (Ivan 3, 16); da nas nikada neće napustiti (Ponovljeni zakon 31, 6); da nas želi osnažiti (Psalam 27); da nam daje mudrost (Mudre izreke 4, 1). U našim najvećim nevoljama, trebamo se prisjetiti Božje dobrote koju ima za nas i shvatiti da nismo napušteni. Prisjećamo se da je Bog umro za nas i da je postao naše spasenje. Bog nas je spasio kada je umro za nas i čuvat će nas sve do kraja.
2. Najiskrenija molitva
Naše molitve postaju iskrenije, više od srca, više očajne kada se osjećamo bespomoćno. Prije nego što je kralj Jošafat počeo slaviti, molio je. Toliko je bio uplašen da je tražio Gospodina kroz molitvu i post. Prije nego što se Jakov pomirio sa Ezavom, očajnički je zavapio Bogu. Molio je za bijeg. (Postanak 32, 9-12) Dok je Jakov molio, mogli smo pročitati o njegovom strahu i slabosti. Prisjetio se Božjih obećanja prema njemu, shvaćajući kako treba proći kroz dolinu gdje će se susresti sa Ezavom, kako bi Bog ostvario obećanje koje ima za njega.
Ponizio se u strahu, jer nije bio dostojan Božje neumoljive ljubavi i vjernosti. Kada je Jakov pobjegao prije toliko godina, nije imao ništa. Tijekom vremena, stekao je puno toga i priznao je da je to dobio zahvaljujući Božjoj neumoljivoj ljubavi i vjernosti. Kada je došlo vrijeme da se susretne s bratom, Jakov je molio za izbavljenje od Ezavljevih prijetnji koje mu je izrekao prije puno godina ili za Božju intervenciju.
Očaj uklanja slojeve s naših srca i prisiljava nas da molimo kao da naši životi ovise o tome, jer naši životi zaista ovise o tome.
3. Slavljenje
Kada se prisjetimo tko Bog jest, slavimo Ga. Slavljenje mijenja našu perspektivu; usredotočimo se na Rješavatelja problema, umjesto na problem. Počinjemo gledati prema gore, umjesto oko nas. Kako se naša perspektiva mijenja, naša se nada obnavlja. Ako slavimo Boga kada se osjećamo bespomoćno, to je žrtva slavljenja koja Boga zadovoljava. (Hebrejima 13, 5) Kada je kralj Jošafat bio u nevolji, počeo je slaviti Boga i Bog je učinio da se neprijatelji razbježe. (2. Ljetopisa 20, 21-22) Stoga, slavite Ga!
4. Poniznost
Kako postajemo iskreniji, postanemo ponizni. Osjećamo se bespomoćno jer ništa ne možemo učiniti. Bespomoćnost nas lišava ponosa. Ogoljeni smo do same srži onoga tko smo. Dolazi do priznavanja da smo ništa. Od praha od kojeg smo stvoreni, u prah se vraćamo. Samo Bog može oblikovati taj prah i upotrijebiti ga za svoju slavu. Ponizni smo, ne bespomoćni, jer Bog daje više milosrđa onima koji se ponize. (Luka 14, 11)
5. Ustrajnost
Nakon dvanaest godina patnje, žena koja je imala problem s krvarenjem bila je u očajničkoj potrebi za iscjeljenjem. (Marko 5, 24-34) U svojoj bespomoćnosti, prepoznala je tko je bio Isus. Iako nije sama bila dio gomile, pronašla je Isusa u gomili toga dana i dodirnula je dio njegovog ogrtača. Žena je vjerojatno iskušala svaki lijek, kroz mnoge godine se savjetovala sa ljekarima, ali bez uspjeha. Bila je bespomoćna, no ne beznadna, jer je dotaknula vrh njegovog ogrtača. Ovoga puta je konačno bila iscijeljena. Kada se osjećamo nemoćno, možemo ustrajati i otkriti da nas bespomoćnost tjera u novi život u iscjeljenje u Kristu.
6. Snaga
U našoj bespomoćnosti, osjećamo se slabo, beskorisno, poraženo. No dok svoj fokus odmičemo sa naših sposobnosti, prisjećamo se da je u našoj slabosti Bog jak. Pavao je imao trn u peti u vezi kojeg je molio da ga Bog makne. Umjesto da ga makne, Bog mu je jasno rekao: „moja milost ti je dovoljna, jer moja se moć savršeno prikazuje u slabosti“. (2. Korinćanima 12, 9) Kada se osjećamo bespomoćno, trebamo se prisjetiti da nismo nemoćni.
7. Skrb
Kada se kralj Jošafat osjećao bespomoćno, molio je. Kada je molio, prisjetio se Božjih osobina, Njegove vjernosti i Njegove skrbi. Bog je čuo njegovu molitvu i upotrijebio Jošafata kako bi porazio njegove neprijatelje. Isusova skrb u vrtu bila je takva da je otišao na križ i poginuo umjesto nas. Iako je Isus bio svjestan svoga straha, išao je iznad svojih osjećaja kako bi ispunio volju svoga Oca. Božja skrb možda neće biti onakva kakvu očekujemo, no čak i kada se osjećamo bespomoćno, Bog se brine za nas onako kako On to vidi prikladnim. Bog se brine. (Psalam 37, 25)
8. Strpljenje
Dobivamo strpljenje kada u našoj bespomoćnosti čekamo na Boga. Jer dok mi čekamo, naša se snaga obnavlja. (Izaija 40, 31) Za vrijeme čekanja, naš je fokus na Bogu; čekamo s iščekivanjem, čekamo i molimo. Čekamo sve dok ne saznamo da trebamo djelovati. Vidimo da strpljenje izgrađuje karakter. Pavao kaže ovako: „I ne samo to! Mi se dičimo i u nevoljama jer znamo: nevolja rađa postojanošću, postojanost prokušanošću, prokušanost nadom“. (Rimljanima 5, 3-4) Naše čekanje nije uzaludno.
9. Povećana vjera i povjerenje
Osjećamo se bespomoćno, no ne i nemoćno. Bog čuje naše očajničke molitve i kako molimo, Bog daje mudrost za strategiju, hrabrost za djelovanje, milosrđe za naš govor, usmjerenje za naše ruke i stopala. U konačnici, kako vjerujemo Bogu (Mudre izreke 3, 5-6) naša vjera postaje veća. U našoj bespomoćnosti, više upoznajemo Boga.
10. Suverenost
Čuda, odgovor, kako Bog odlučuje djelovati za nas, to je na Bogu. Naš dio jest priznavanje Njegovog dijela, Njegove moći. Naš dio je da čujemo Njegov glas i poslušamo, da Mu vjerujemo i slušamo. Kada shvatimo da je uistinu samo Bog u kontroli u svim našim okolnostima i da su Njegovi načini izvan našeg poimanja, oslanjamo se na Boga više, u svemu što nam treba. To je konačna lekcija za našu bespomoćnost; Bog je u kontroli. Bog uvijek djeluje, čak i na načine koje mi ne razumijemo.
Nažalost, izgleda da postajemo više duhovni samo kada se osjećamo bespomoćno, kada postanemo svjesni naših ograničenja. Često se osjećamo bespomoćno jer je toliko toga nepoznato i vidimo koliko je toga izvan naše kontrole. Ipak, samo Bog kontrolira vrijeme, a naše je vrijeme u Njegovim rukama. (Psalam 31, 15) S Bogom, učimo kako se nositi s vlastitom bespomoćnošću. Dok se oslanjamo na Njega, neka se naša bespomoćnost pretvori u nadanje, jer Bog je s nama, On nas osnažuje i Bog je vjeran.
Autorica: Nylse Esahc; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Ibelieve.com
PROČITAJTE JOŠ:
- 5 stvari koje trebamo učiniti kada se osjećamo bespomoćno
- Isus nudi izlaz iz očaja i bespomoćnosti života prožeta grijehom
- Bez Boga smo bespomoćni
