Biblijski stih koji se najviše citira

Biblijski stih koji se najviše citira
Foto: Unsplash

Simetrija može biti divna. Razmislite o složenosti snježne pahuljice ili geometriji nekih originalnih građevina poput US Capitola ili londonske Buckinghamske palače ili rotacijske simetrije borove šišarke. Kad bi se nešto od toga iskrivilo i simetrija izgubila, izgubio bi se i estetski izgled.

Prije nekoliko godina korporacijsko sponzorstvo Londonskog oka prebačeno je na novu tvrtku koja je potom obojila jednu od kapsula velikog kotača u prepoznatljivu crvenu boju. Došlo do protesta: kotač je najednom izgubio simetriju. Jednostavno nije izgledalo isto.

Ali ponekad je i asimetrija lijepa. Ljudska lica nisu simetrična, i premda se može činiti nesavršeno, ipak nije. Kad biste mogli napraviti kopiju polovice lica, izgledalo bi simetrično, ali ne bi izgledalo ispravno. Bilo bi precizno, ali na način koji pokazuje da lica nisu stvorena da izgledaju precizna. Previše su osobna. Simetrija ne funkcionira. Asimetrija vašeg lica jedna je od stvari koja vas čini tako čudesnima i različitima.

Božja asimetrija

Postoji i određena Božja asimetrija. I baš kao i naša, u tome je posebna ljepota.

Dugi niz godina mislio sam da su Božja ljubav i njegov gnjev ujednačeni i paralelno očituju njegovu osobnost. Uostalom, Bog je ljubav (1. Ivanova 4,8) i Bog je svjetlost (1. Ivanova 1,5), stoga sam smatrao da je sve izvor ili Božjeg spasenja ili suda. Čak sam mogao nacrtati grafikon koji je povlačio linije Božje ljubavi i gnjeva jednu uz drugu, s biblijskim primjerima i stihovima za svaku. Izgledalo je precizno i čisto, baš kao što sam instinktivno volio da bude moja teologija.

No, iako su Božja ljubav i gnjev neporeciva i nužna obilježja njegovog odnosa prema nama, nisu simetrična. Ne proizlaze iz istog središnjeg dijela Božjeg bića jednakom snagom. Nisu paralelne komponente Božjeg djela.

U knjizi Tužaljke dobivamo izuzetan i očajnički odraz Božjeg suda u uništavanju starozavjetnog izraelskog naroda. Knjiga je duboko sirova, a ipak temeljito strukturirana u obliku dugih akrostiha.

U svom središtu, usred središnjeg poglavlja, nalazimo riječi afirmacije i nade. Nada time postaje ključem čitave knjige, iako ne i njezine posljednje note – posljednji odlomci se vraćaju na daljnje izražavanje žalovanja. Ono što nam Tužaljke daju nije progresija daleko od žalovanja u smjeru nade, već nada u (doslovnom) središtu žalovanja – odnosno kako to kaže Novi zavjet, radovanje u našim patnjama (Rimljanima 5,3).

Milosrdni i milostivi

Kakva je to nada? Nada da ovaj sud neće imati posljednju riječ za Božji narod:

Jer neće Gospodin odbaciti zauvijek: ako i rastuži, ipak će se po obilju svoga milosrđa smilovati“ (Tužaljke 3,31-32).

Na čemu je ta nada utemeljena? Na Božjoj asimetriji:

Jer on muči od srca niti pak rastužuje djecu ljudsku“ (Tužaljke 3,33).

Autor nastavlja nekolebljivo u priznanju bolnog suda. Bog odbacuje; Bog uzrokuje tugu; Bog pogađa. U to autor ne sumnja.

No, iako je takav sud neporeciv, nije ono što je najdublja Božja svrha za njegov narod. Božji sud neće biti zauvijek (Tužaljke 3,31); ipak će se smilovati (Tužaljke 3,32). I najvažnije, nije Božja poanta (Tužaljke 3,33). Nije „od njegova srca“. Iako je njegova namjera, tamo u konačnici ne leži njegovo srce.

Ono što je središnje o Bogu jest njegovo suosjećanje i vjernost. Njegov sud je stvaran, ali nije osnova. Njegova ljubav i gnjev nisu simetrični, kao što Božje riječi o njemu jasno pokazuju, riječi tako temeljne da odjekuju kroz ostatak Starog zavjeta:

I Gospod prođe ispred njega te viknu: ‘Gospod, Gospod, Bog milosrdan i milostiv, spor na gnjev, a bogat milosrđem i istinom’“ (Izlazak 34,6).

Ovo visi nad svime ostalim što nam Bog pokazuje o sebi. Vidimo da se ponavlja kroz cijeli Stari zavjet. To je najčešći stih u čitavoj Bibliji. Mnogo toga je istinito o Bogu. Sve je slavno. Ipak, nije sve temeljno. Ali ovo jest.

Bog je spor na gnjev, a ne na ljubav

Bog je spor na gnjev. Nije osjetljiv i eksplozivan. Nije okidač za sreću. Njegova spontanost srca je da nas voli.

Bog nije spor na ljubav; spor je na gnjev. Upravo njegova ljubav stalno radi – uvijek je spremna. Nasuprot tome, njegov gnjev mora rasti unutar njega. To dvoje ne zauzima isto mjesto u njegovim sklonostima. Ljubav obiluje tamo gdje gnjeva nema. Ljubav je ta koju posjeduje u bezgraničnoj mjeri, a ne gnjev.

To je Božja suština. Sve ostalo treba čitati u svjetlu toga. Obrađuje kontekst i okvir za sve ostalo što nam Bog otkriva o sebi. Ta vjerna, postojana, zavjetna ljubav jest ono što nalazimo u najdubljoj jezgri Božjeg bića. Ništa bolje ne izražava srž njegove osobnosti.

Božji gnjev je stvaran, ali nije središnji. Ljubav i gnjev nisu savršeno uravnoteženi na nekom božanskom osloncu: Bog se snažno i nepogrešivo oslanja na jedno više od drugog. To je njegova ljubav koja dolazi iz srca i u tome leži prekrasna vijest i velika utjeha za njegov narod.

Autor: Sam Allbery; Prijevod: Vesna L.; Izvor: Desiringgod.org