U suvremenom znanstvenom svijetu sve češće svjedočimo tome kako najnovija tehnološka otkrića ne udaljavaju čovjeka od Boga, već naprotiv, otvaraju vrata dubljem razumijevanju Njegovog stvaralačkog rada.
Biokemičar i autor dr. Fazale Rana objašnjava kako struktura života u svojoj najdubljoj osnovi funkcionira poput iznimno naprednog informacijskog sustava.
Dr. Rana ističe da usporedba između replikacije DNK i rada računala nije samo stilska figura. Znanstvenik Leonard Adleman s Sveučilišta Južne Kalifornije bio je toliko inspiriran tom sličnošću da je utemeljio područje nanotehnologije zvano DNK računarstvo, gdje u epruvetama gradi računala koristeći molekule DNK i enzime.
Nadalje, dr. Rana spominje rad genetika i računalnih znanstvenika koji genom opisuju kao sustav generativne umjetne inteligencije. U tom procesu, genom predstavlja najnižu dimenzionalnu kompresiju informacija potrebnih za organizam, dok razvoj od jedne stanice do složenog bića predstavlja proces dekompresije tih podataka.
U biologiji susrećemo različite oblike informacija – od digitalnih i analognih do programskih algoritama i kodova za otkrivanje pogrešaka. Kako naglašava dr. Stephen Meyer u svojoj knjizi Povratak hipoteze o Bogu, u biomolekulama je pohranjena informacija organizirana na način na koji čovjek organizira jezik.
Sva dosadašnja ljudska iskustva potvrđuju da informacija uvijek izvire iz uma. Biokemičari i istraživači stoga zaključuju da sofisticirani biološki kodovi nisu nastali slučajno, već ukazuju na Inteligentnog Dizajnera.
To prožimanje ljudske tehnologije i bioloških struktura dobiva svoj puni smisao u kršćanstvu. Činjenica da naši izumi već u savršenijem obliku postoje u stanici svjedoči da je čovjek stvoren na sliku Božju te da naš um rezonira s umom Stvoritelja.
