Blanka Vlašić, najbolja hrvatska visašica svih vremena, i dalje je aktivna u sportu, bez obzira na to što ima silne obaveze sa sinom Mondom. Svjedoči kako ju je teška ozljeda približila Bogu.
Nakon teške ozljede 2013. godine i suočavanja s depresijom, doživjela je duboku duhovnu preobrazbu. Ključnu ulogu u njezinu okretanju vjeri imao je njezin brat Nikola, koji joj je, kako je sama svjedočila, pomogao pronaći utjehu i smisao u kršćanstvu. Blanka je postala praktična vjernica i često je javno govorila o važnosti vjere u svom životu.
Jedan od takvih trenutaka koji je privukao veliku pažnju javnosti bio je kada je svoju brončanu medalju osvojenu na Olimpijskim igrama u Riju 2016. godine odlučila pokloniti svetištu Majke Božje Bistričke. Ovaj čin izazvao je podijeljene reakcije, no brojni hrvatski sportaši, njih 53, javno su stali u njezinu obranu, ističući njezino pravo na slobodu vjeroispovijesti, piše Večernji list.
“Živjela sam u jednoj kutiji gdje je samo jedna mogućnost bila prihvatljiva, a to je uspjeh. Ništa drugo nije me moglo toliko razveseliti kao letvica koja ostaje. Bolovi u mojoj peti počeli su mnogo prije operacije u veljači 2012. I sada kad vratim film, shvaćam koliko sam puta išla protiv te boli i koliko sam puta maltretirala svoje tijelo. Nije bilo važno što me boli peta, ali sve se to slagalo sa strane. Normalno da tijelo neće dopustiti da ga iscrpljujem zauvijek. U jednom trenutku i tijelo kaže – dosta mi je toga, nemoj mi to više raditi. Brat mi je pričao o svom obraćenju i o Bogu”, rekla je.
‘Isplakala sam svoj prijašnji život’
Nastavila je opisivati svoje iskustvo. “Krenuli smo prema autima i tamo, na tom pustom parkiralištu, za vrijeme njegova monologa, dogodilo se moje obraćenje. To je bio dar. Izljev Duha Svetoga koji je promijenio cijeli moj život. I mene cijelu iz korijena. Prisjetila sam se u tom trenutku Boga, svog Spasitelja. Bog mi se smilovao. Ubrzo sam isplakala svoj prijašnji život. Otišla sam prvi put u crkvu na misu, ispovjedila se i pričestila. I to je bila moja prva misa nakon toliko godina”, otkrila je.
Odgovorila je i nedostaju li joj natjecanja. “Ne znam koliko mi nedostaju, ali s vremena na vrijeme sanjam da se natječem. I to na Olimpijskim igrama. To je možda nekoliko puta godišnje. Ništa čudno, atletika je bila velik dio mog života. Danas mogu reći da sam mirna što se tiče moje atletske karijere jer mislim da sam ostvarila sve što sam mogla. U redu, neke stvari nedostaju kao olimpijsko zlato ili svjetski rekord, ali dobro, nije to ništa strašno. Možda bih neke stvari promijenila da se mogu vratiti u prošlost. Primjerice, na Hanžeku bih odmah stavila letvicu na 2,10, a ne na 2,08 metara gdje sam se fizički i psihički iscrpila pa više nisam imala snage za skok preko svjetskog rekorda. Ali da se sad nerviram i gubim noći u razmišljaju što bi bilo kad bi bilo – to ne. Svoju karijeru gledam kao cjelokupnu sliku, a ne dijelove. A cjelokupna slika je jako dobra”, rekla je proslavljena hrvatska sportašica.
