U današnjem kršćanskom svijetu, osobito u nekim evanđeoskim krugovima, sve je raširenija teza da Bog ima dva paralelna naroda: etnički Izrael i Crkvu.
Ovo učenje potječe iz dispenzacionalističke teologije koja tvrdi da su Božja obećanja iz Starog zavjeta upućena isključivo židovskom narodu i da Crkva nije njihovo ispunjenje, nego privremeni „interludij“ u povijesti spasenja.
No, ovo je duboko pogrešno i teološki neutemeljeno. Novi zavjet jasno pokazuje da Isus Krist nema dva naroda, nego jedan narod Božji, Crkvu, u kojoj su ispunjena sva obećanja dana Izraelu.
Krist – ispunjenje Saveza
Bog je sklopio Savez s Abrahamom, obećavši mu da će kroz njegovo potomstvo biti blagoslovljeni svi narodi (Post 12,3). Novi zavjet potvrđuje da se to potomstvo u punini ostvarilo u osobi Isusa Krista: „A obećanja su dana Abrahamu i potomstvu njegovu – ne veli: i potomstvima, kao o mnogima, nego kao o jednome: i potomstvu tvojemu – to jest Kristu“ (Gal 3,16). Krist je, dakle, ispunjenje Božjih obećanja. On je središte Božjeg plana spasenja, i svi koji su u njemu – Židovi i pogani – postaju jedno tijelo: Crkva.
Nema više razlike
Sveti apostol Pavao, koji je i sam bio Židov, izravno piše da više nema povlaštenog naroda: „Nema više Židova ni poganina, nema više roba ni slobodnjaka, nema više muško ni žensko; svi ste vi jedan u Kristu Isusu“ (Gal 3,28).
Ovo ne znači da se gubi identitet naroda, nego da etnička pripadnost više ne određuje tko pripada Božjem narodu. Božji narod je onaj koji je u Kristu, ne onaj koji potječe od Abrahama po krvi.
U Poslanici Rimljanima 9–11, Pavao se bavi upravo pitanjem odnosa Izraela i Crkve. On koristi sliku masline: prirodne grane (Židovi) koje su bile odlomljene zbog nevjere, te divlje masline (pogani) koje su bile nacijepljene na istu korijensku osnovu – vjere u Boga.
To jasno pokazuje da Crkva nije zamjena za Izrael, ali je proširenje i ispunjenje Izraela u Kristu. Oni koji odbacuju Krista, bez obzira na podrijetlo, izvan su saveza. Oni koji ga prihvate, bez obzira na naciju, Božji su narod.
Crkva – novi Izrael
Prva Crkva u Djelima apostolskim bila je u cijelosti sastavljena od Židova koji su prihvatili Isusa kao Mesiju. Tek kasnije Evanđelje dolazi poganima.
Nigdje u Svetom pismu ne nalazimo učenje da su Crkva i Izrael dvije odvojene cjeline s paralelnim sudbinama. Naprotiv, Petar za Crkvu koristi izraze koji su se u Starom zavjetu odnosili na Izrael: „Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni“ (1 Pt 2,9).
To pokazuje da je Crkva – okupljena iz svih naroda – novo Božje svećeništvo, utemeljeno ne na Zakonu, nego na milosti i vjeri u Isusa Krista. Crkva ne zamjenjuje Izrael, ali postaje duhovni Izrael, jer nastavlja vjernost Bogu koju je Stari zavjet najavio, a Novi zavjet ostvario.
Opasnost dvonarodnog učenja
Teza da Bog danas ima dva naroda – etnički Izrael i Crkvu – vodi u ozbiljne teološke i duhovne zablude:
-
Negira jedinstvo Tijela Kristova. Isus nije došao stvarati dva naroda, nego „da razruši pregradu koja je dijelila i od dvojice stvori jednog novog čovjeka“ (Ef 2,14-15).
-
Daje teološku opravdanost političkim agendama. Mnogi danas podržavaju svaku odluku države Izrael smatrajući to božanskom dužnošću, iako to često znači zanemarivanje pravde i patnje drugih – uključujući i kršćanske Palestince.
-
Zamagljuje evanđeosku poruku. Spasenje dolazi po vjeri u Krista, ne po nacionalnoj pripadnosti ili geopolitičkom statusu.
Kristovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta
Isus je jasno rekao: „Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta“ (Iv 18,36). Njegova Crkva nije nacionalna, etnička ni teritorijalna. Ona je katolička (univerzalna), sastavljena od svih koji vjeruju, ljube i služe Bogu. Isus ima samo jedan narod, okupljen u Crkvi, u kojoj su svi – Židovi i pogani – pozvani biti jedno u Njemu.
Problem Isusovog dolaska
Jedna od najvećih teoloških nelogičnosti dispenzacionalnog učenja o “tajnom uznesenju”. Prema tom tumačenju, Isus dolazi dvaput:
-
Prvi put “tajno” – da “uzme” Crkvu u zrak prije velike nevolje (tzv. „pre-tribulacijsko uznesenje“),
-
Drugi put “slavno” – nakon sedam godina, da s Crkvom sudi svijetu i uspostavi tisućgodišnje kraljevstvo.
Ali to nema biblijsko ni povijesno-teološko uporište, i protivi se vjeri Crkve kroz stoljeća.
Što Biblija, a i Crkva kroz povijest stvarno uči?
1. Isus dolazi jednom, javno i slavno
„Sam će Gospodin, na zapovijed, na glas arkanđelov i trublju Božju, sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu. Zatim ćemo mi živi… biti zajedno s njima uzneseni u oblake na susret Gospodinu“ — 1 Sol 4,16-17
Tu nema govora o „tajnom“ dolasku. To je javan, konačan, univerzalan događaj – uskrsnuće, susret sa živim Kristom, i kraj povijesti kakvu znamo.
2. Nigdje se ne govori o dva dolaska nakon uzašašća vjernika
„Ovaj Isus koji je od vas uzet na nebo, isto će tako doći kao što ste ga vidjeli da odlazi na nebo.“ — Dj 1,11
Dakle, isti Krist, isti način – jedan povratak. Nema podjele na „prvi“ i „drugi drugi dolazak“.
3. Učenje o tajnom uznesenju
Ovo učenje nastalo je tek u 19. stoljeću, preko Johna Nelsona Darbyja i nije poznato nijednom crkvenom ocu ni u ranom kršćanstvu. To je teološka novotarija, a ne dio apostolske vjere.
Teološki problem
Ako Isus dođe „tajno“ po Crkvu, i onda „slavno“ po Izrael, to:
-
čini Isusa dvostrukim mesijom – jedan za Crkvu, jedan za Izrael,
-
raskida jedinstvo Božjeg plana spasenja,
-
i čini kraj svijeta zbrkom „po fazama“, što potpuno narušava svetopisamsku jasnoću i svečanost Kristova povratka.
Isus dolazi jednom, na kraju vremena, da sudi žive i mrtve i uspostavi vječno Kraljevstvo. Crkva ne iščekuje „tajni bijeg“, nego slavni povratak Gospodina. To je prava nada kršćanstva – ne bijeg od nevolje, nego vjernost Kristu do kraja, s pogledom u vječnost.
