Božje zamisli rasta i napretka su drugačije od naših.

”Bog je obećao ispuniti sve naše potrebe. Ono što sada nemamo nam sada ni ne treba.”

Kada to kaže Elizabeth Elliot (1926. – 2015.) složite se s time. Ja klimam glavom u slaganju. Sjećam se njezina života, njezinog ubijenog muža-misionara, njezinom posvećenju evanđelju, njezinoj apsolutnoj posvećenosti Kristu, podudarnosti njezinih riječi s djelima i kažem – amen.

Okolnosti njezinog života su za mene kao djevojku u razvoju bile legendarne. Bilo je očigledno da Bog upravlja svim teškoćama i ogromnim razočaranjima koje je iskusila, koje mogu biti nama na utjehu. Željela sam biti poput nje jer sam željela poznavati Boga duboko kao što ga je ona poznavala – dobrog Boga koji je učinio da se svaka kušnja dogodi s razlogom.

No nisam u potpunosti okusila uvijek spokojnu vjeru u Boga koju je ona imala. Mislila sam i nadala sam s e da intimnost i vjera koju je ona imala u Isusa mogu kroz život doći lako. Otkrila sam da ako želim biti poput nje i ako želim toliko poznavati Boga trebam naučiti predati se disciplini. Trebam hodati kroz put patnje i trebam otkriti ljepotu u svom vlastitom neobičnom pepelu.

Što su naše potrebe?

Stajala sam na ulazu jedne od najvećih soba za pretrage u našoj prekrasnoj dječjoj bolnici. Ondje je jedva bilo dovoljno mjesta za mene jer je trinaestoro članova medicinskog osoblja ondje ulazilo u žurbi, sudarajući se jedni s drugima, dok je glavni liječnik izgovarao teške riječi. Usred toga naš je trinaestomjesečni sin izgledao mirno, blijedo i beživotno. Željela sam naglas zaplakati ili povikati sinovljevo ime ili natjerati nekoga da mi kaže kako će se ovo završiti.

PROČITAJTE: Bog ne daje ono što mi mislimo i želimo, nego ono što nam je potrebno

Nisam učinila ništa od toga. Sjedila sam tiho, nepomično, stiskavši svoje ruke, dok moje srce nije prestalo glasno kucati. Mislila sam da ako budem tiha i smirena da će mi dopustiti da budem blizu svoga sina. Gledala sam kako stavljaju infuziju u njegovu ruku kako bi njegova koštana srž što prije dobila lijekove. I ostala sam nijema dok je sestra ritmično upumpavala ručnim ventilatorom zrak u pluća našeg sina sve dok nismo stigli u sobu za intenzivnu medicinu gdje su ga mogli spojiti sa strojem.

Godinama ranije sam naučila (možda ne tako dobro kao što sam trebala) da nam Bog ne duguje dati djecu. Možda ih i uzme nakon što nam ih da. Moja naivna dvadeset i nešto godišnja ja je bila šokirana ovom spoznajom. Podsvjesno vjerujući da sam imuna na pobačaj, bila sam iznenađena kada se on dogodio. Jednostavne riječi koje su me prestrašile i utješile u isto vrijeme bile su:

Bog daje i Bog uzima“. (Job 1, 21)

Sada sa petero djece i najmlađim koji ima zdravstvene probleme bila sam suočena s drugim planom koji se nije poklapao s mojim, koji je da budem iskrena svakodnevna pojava. Nisam sigurna je li i jedan dan išao po mome planu. No obično se moji planovi nisu puno razlikovali od Božjih (uz nekoliko iznimki). Gledajući sina kako se bori za život shvatila sam da ovo drastično odudara od mojih planova.

Što znači ”ustrajati”?

Te noći u bolnici gdje sam bila sama sa svojim onesviještenim sinom i zvukom ventilatora koji je davao dodatno grozan zvuk tišine, Bog je mijenjao moje razumijevanje za potrebitošću i rastom. U idućim godinama biti ću suočena sa puno pitanja u vezi toga što ja trebam i što moja obitelj treba kako bi ustrajali kao Božji narod.

Jesam li željela da moj sin bude zdrav? Koliko ”zdravo ” je dovoljno – zdravo? Jesu li naša ostala djeca u svojim životima trebala iskusiti patnju? Jesu li trebala obitelj sa manje potreba? Jesam li ih trebala školovati od kuće kako bi se razvila u odgovarajuće kršćane? Trebam li spavati? Koliko dugo? Jesam li u svome životu trebala manje povraćati? Koliko sam koherentna trebala biti kako bi bila ljubazna kao osoba?

PROČITAJTE: Bog zna bolje od vas: Nada za neispunjene, preusmjerene i odgođene planove

Vi vjerojatno imate svoja pitanja. Trebate li zdravi brak? Želite li da vaša djeca budu spašena? Želite li se preseliti u drugi grad, drugu kuću ili drugo susjedstvo? Želite li se riješiti svoje kronične boli? Želite li da vam Bog potvrdno odgovori na molitvu koju Ga molite posljednjih dvadeset godina? Želite li se riješiti svoje samoće? Želite li stabilnost ili promjenu?

Što točno Pavao misli kada kaže: „Moj Bog će ispuniti svaku vašu potrebu u skladu s obiljem u slavi Isusa Krista“. (Filipljanima 4, 19)

Mirnoća nakon oluje

Moj sin je prošao kroz traumatičan boravak u bolnici. Prošla sam i ja iako nije izgledalo obećavajuće dok sam ondje bila.

Volim proglašavati pobjedu. Preživjeli smo. Moja vjera je bila netaknuta, čak i osnažena. No jedno od otkrića u posljednjem desetljeću moga života je da velika iskušenja nisu uvijek onakvi testovi kakve mi očekujemo. Nekako smo prošli kroz te ”velike, teške testove”. Po milosti, u molitvama i pomoći Božjih ljudi držimo se za nadu u Božja obećanja i preživljavamo. No obično nas maleni testovi koji prethode onim velikima pokušavaju usporiti.

Nekoliko godina nakon tog kobnog ostanka u bolnici kada sam trebala biti oduševljena sinovljevim uspjehom i time kako stvari dobro idu, uhvatila sam samu sebe kako govorim Bogu u dva sata ujutro: „Ne mogu. Ne mogu više ovako živjeti. Ne mogu raditi stvari koje bih trebala raditi preko dana sa toliko malo noćnog sna. Želim Tvoj odmor. Želim da me oslobodiš ove noćne katastrofe“. Vidite, zbog sinovljevih neuroloških problema nismo mogli spavati. Iako je bilo poboljšanja, sve u svemu prvih pet godina njegovog života je bilo vrlo izazovno što se tiče našeg spavanja. To su bili mali testovi koji su me pokušali skrenuti s puta.

Čuvajte se malih iskušenja

Imala sam zamisao da kako bih disciplinirala svoju djecu trebam biti koherentna i manje očajna. Imala sam zamisao da kako bi me Bog iskoristio da njih usmjerim prema Njemu, trebam ih jednostavno odgajati ”kao po špagi”. Bilo mi je ok da budem dolje, jer sam ondje bila puno puta, ali koliko ”dolje” trebam ići? Mislim, čitala sam kršćanske članke u kojima je pisalo da je san čin poniznosti. Stoga zašto bi me Bog lišio takve poniznosti? Željela sam mu bespogovorno vjerovati.

No Bog nije želio da svoje srce usmjernim na manje važne potrebe. Mi imamo puno veće potrebe od sna. Imamo puno veće potrebe od svoga zdravlja i od zdravlja svoje djece. Imamo veće potrebe od supružnika ili oslobođenja od kronične boli. Imamo veće potrebe od koherentnosti. Imamo veće potrebe od posla, karijere, doma. Imamo veće potrebe od toga da služimo Bogu onako kako smo mi to zamislili.

PROČITAJTE: Bog se brine za sve naše potrebe, a ovih sedam biblijskih stihova to potvrđuje

Ono što sam trebala jest da detaljnije pročitam Poslanicu Filipljanima 4 kako bih otkrila da Pavlove osnovne potrebe nisu bile ispunjene. On je to rekao ovako: „Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati“.

Pavao se susreo s neispunjenim potrebama i naučio je obilovati u tome.

U svakoj okolnosti

Božje zamisli rasta i napretka su drugačije od naših. Mi mislimo da napredak znači osmostatan san, dobar posao, okruženje s ljudima koji nas poštuju, dobivanje prilike da uspijemo u nečemu, dobra zdravstvena skrb, dobar brak i sretna djeca. Ovo su sve dobre stvari, ali to nisu jedine stvari koje nam Bog daje kako bismo u ovome životu rasli.

U Božjoj ekonomiji mi rastemo onda kada je naša potreba za Njime ispunjena Njime. Drage sestre i braćo, ne postoji okolnost pod nebom koju Bog ne koristi za naš rast u pravednosti. Ne postoji potreba koju on neće ispuniti. Obećanje je zaista točno: Bog će zaista ispuniti sve naše potrebe u skladu sa bogatstvom slave Isusa Krista. (Filipljanima 4, 19) Ne postoji ništa što nam uistinu treba, a da se to ne može naći u Kristu.

Štoviše, u situacijama kada bivamo lišavani ispunjenja zemaljskih potreba ili žudnji Bog obično povećava našu svetost i sreću koju imamo u Njemu. Kada želimo dobivamo više Krista. Kada patimo, naša solidarnost s Njime raste.

Kao i obično, Elizabeth je bila u pravu. „Bog je obećao da će ispuniti sve naše potrebe. Ono što sada nemamo nam sada ni ne treba“. Ono što nam sada treba sada i imamo: to da Božja suverena ruka izvodi u našim životima sve na dobro. (Rimljanima 8, 28) Krist, Sin je naš odvjetnik, Spasitelj i pravičnost (1. Ivanova 2, 1; Filipljanima 3, 20; 1. Korinćanima 1, 30), a posredovanje Duha Svetoga, pomoć i utjeha nas okružuju svakoga dana. (Rimljanima 8, 26-27)

Stoga, na kraju naših života zaista ćemo moći reći: „Nikada nisam ništa željela/io. Nikada nisam čula/o ”ne” od svoga Oca, a da to nije značilo ”da” za bolje i dublje stvari“.

Autorica: Abigail Dodds; Prijevod: Ivan H.; Izvor: Desiringgod.org

Reci što misliš