„Bog je jakost moja i pjesma moja, jer mi postade spasitelj“! Tko je od bogova kao ti, Gospode, tko je kao ti, tako sjajan u veličanstvu divnom“? (Izlazak 15, 2; 11)
Kada bismo barem mogli vidjeti mora koja ja Bog zadržao kako bi nas izbavio iz naših grijeha koliko bismo više željeli griješiti protiv Njegova Veličanstva?
Možemo spoznati samo djelić sotonine moći, odvratnosti naših grijeha i bijesa pakla. Prije nego što nas je Krist izbavio iz olujnih valova, Sotona je vladao svakim segmentom i impulsom našega bića, vodeći nas na put smrti putem sastavljenom od krušnih mrvica laži. Prije nego što je Bog poslao svoga Sina na križ i ušao u naše živote svojim Duhom, grijeh je ispunjavao naše živote poput vode u brodu koji tone, utapljajući našu nadu našom vlastitom prljavštinom. Prije nego što smo dobili dar vjere, a preko vjere oproštenje, radost i vječni život, pakao je stajao viši od najviših valova ili najgorih uragana, prijeteći nezamislivom boli koja bi se svakoga dana pogoršavala i tako u vječnost.
Ali Bog je razdvojio mora, smirio valove i podigao naše tonuće brodove u život. Bog nas je postavio na čvrsto i sigurno tlo.
U klopci između smrti
Mojsije u Izlasku 15 pjeva jer je Bog učinio čudo; spasio je njegov narod od neprijatelja koji je bio daleko veći i snažniji od njih, razdvojio je Crveno more za njih i nakon što su izraelci sigurno prošli uništio je egipatsku vojsku. Mojsije slavi: „Kad su faraonovi konji, njegova kola i konjanici sašli u more, Jahve je na njih povratio morske vode pošto su Izraelci prošli posred mora po suhu“. (Izlazak 15, 19)
Je li ikada postojala više zapanjujuća slika spasenja od ove? Vojnici u bojnim kolima idu iza Božjeg naroda dok ispred njih bijesni more. Bili su u klopci između smrti iznenada postajući sve svjesniji svoje slabosti i očaja. Bijeg je bio nemoguć. Zarobljeništvo je bilo neizbježno. Pobjedu je bilo nemoguće izvojevati.
Tada Bog povlači valove poput svilenih zastora. Doveo ih je na rub očaja kako bi im pokazao kako su u usporedbi s Njime neznatni vojnici i mora. Mojsije pjeva: „Od daha nosa tvojega nabujaše vode visoko kao nasip stadoše valovi, stvrdnuše se valovi u moru“. (Izlazak 15, 8) Valovi se ne nagomilavaju. Poplave ne staju. Mora ne miruju. Ništa se od toga ne događa osim ako Bog ne dahne. Bog kilometre bijesnih voda upravlja dahom svoga nosa. Gospodin je bio njihov spas.
On je moje spasenje
Prije nego što je Isus postao naš Gospodin, Spasitelj i naše najveće Blago, mi smo bili u još većoj opasnosti od još opasnijeg neprijatelja. Proganjajući nas iza nas se nalazila horda demona koja nas je mamila, optuživala i varala.
Ispred nas se nalazilo more našega grijeha i njegovih posljedica – vječnost patnje u odvojenosti od Boga. Nismo imali oružja kojima bismo se borili i nismo znali plivati. Nalazili smo se između dviju smrti sve dok Bog nije umjesto nas skočio u more i bio utopljen.
Izaija nam prikazuje ovaj prizor: „A on je nosio patnje naše, žalosti je naše uzeo na se, mi smo ga držali udarenim, pogođenim od Boga i mučenim, ali je on bio ranjen za naše grijehe, izbijen za naša zlodjela. Za spasenje naše ležala je kazna na njemu, modricama njegovim mi smo se iscijeljeni. Svi smo mi kao ovce lutali naokolo. Svaki je išao svojim vlastitim putem. A Gospod je stavio na njega grijehe zlodjela sviju nas“. (Izaija 53, 4-6) On je umro kako bi nama dao suho tlo.
Postoji još čudesniji prikaz našega spasenja. Čovjek između dviju smrti, nosi grozotu naših grijeha suočavajući se s bijesom pakla. Kada je Bog zbog nas povukao mora, On je u isto vrijeme u Isusove ruke i stopala stavio čavle. On nije bio slab poput nas, ali je postao slab zbog nas. Nije griješio poput nas, ali je postao grijehom zbog nas. Nije bio proklet poput nas, ali je preuzeo naše prokleto mjesto na križu. U usporedbi sa Kalvarijom čak i Crveno more izgleda maleno i beznačajno.
Više od mog spasenja
Ali Bog je više od našega spasenja. U stvari, ako On nije i naša pjesma onda nije ni naše spasenje. Ponovno Mojsije pjeva: „Bog je jakost moja i pjesma moja, jer mi postade spasitelj! To je Bog moj, zato ću ga slaviti! Bog oca mojega, zato ću ga veličati“! (Izlazak 15, 2) Dok stanemo ispred križa, na suho i sigurno tlo koje je ispod naših nogu, bilo bi sramotno ostati tih. Kada je Bog svoj narod izveo iz Egipta želio je da ga zbog toga slave. Želio je da radost kipti iz njihovih pjesama u kojima bi se pjevalo o Božjoj snazi, milosti, mudrosti i pravdi za svakoga tko sluša. Stoga su pjevali: „Tko je od bogova kao ti, Gospode, tko je kao ti, tako sjajan u veličanstvu divnom“? (Izlazak 15, 11)
Njih je tlačio faraon, mi smo spašeni od paklenog ognja. Oni su bili predani Kanaancima, nama je predan raj. Njima je bilo povjereno obećanje, mi smo upoznali Mesiju. Stoga, što ćemo mi pjevati?
Slava neka bude Bogu Ocu.
Slava neka bude Bogu Sinu.
Slava neka bude Bogu Duhu.
Gospodin je naše spasenje.
Autor: Marshall Segal; Prijevod: Ivan H.; Izvor: DesiringGod.org
