Bog vidi vaše suze

Još od djetinjstva pamtim da je u mojoj obitelji plakanje bilo znak slabosti. Kada bi u obiteljskim diskusijama došlo do povrijede osjećaja, i kada bi suze ispunile oči, moj otac bi zapovjedio: “Bez plakanja!” Ako bi suze ipak krenule, zapovijed bi glasila: “Prestani plakati!”

Budi hrabar. Budi jak. Ne ponašaj se kao dijete. To su bile parole moga djetinjstva. Ispravi leđa i ne daj se, bila su pravila preko dana, ali i kada padne noć. Ni zubareva bušilica ni injekcija nisu zaslužile da se zbog njih zaplače.

Takav je tretman, izgleda, doživjela gotovo cijela moja generacija. Kada je djevojkama dano do znanja da je sramota plakati, dečki su to odmah primijenili na sebe kao strogo nepisano pravilo. Da ih ne bi proglasili curicama, moja su braća pazila na suze kada bi bili kažnjavani teškim udarcima kožnim remenom. Čak je i moj suprug, koji je odgojen u blažem ozračju nego ja, izgradio gotovo isti stav prema suzama. Za više od četrdeset godina braka, samo jedanput sam ga vidjela kako plače. Kada je naš sin odlazio na fakultet u drugi grad, i on i moj muž su se kontrolirali sve dok se vrata zrakoplova nisu zatvorila. Tihe suze na licu moga supruga kao da su govorile: “Ne želim ga pustiti samog; on me treba.”

S pojavom problema tijekom života, naše uzdržavanje od plakanja često nam je pomoglo da podnesemo teret i svladamo se u kriznim situacijama. Ali u trenucima kada su nam srca slomljena tugom i razočarenjem, bi li plakanje bilo znak slabosti? Je li moj muž bio manje muškarac kada je plakao zbog razdvajanja od sina?

Kralj David je bio ratnik za koga Biblija kaže da je ubio 10 000 neprijateljskih vojnika, uključujući i gorostasnog Golijata. Malo tko bi se našao tko bi rekao da je David bio slabić. On se, ipak, u nevolji Bogu obratio riječima: “Ti izbroji dane mog progonstva, sabrao si SUZE moje u mijehu svom”, i “Iznemogoh od pusta jecanja, u noći postelju plačem zalijevam, suzama ležaj natapam”. Je li David zbog toga bio curica?

Josip, jedan od dvanaestorice utemeljitelja izraelske nacije, plakao je u zagrljaju brata Benjamina nakon mnogih godina razdvojenosti. Isus, bogočovjek, jednom je prilikom imao toliko snažan nastup da su trgovci pobjegli pred njim iz hrama. U najvećoj je muci, razapet na križu, bio toliko sabran da je molio za svoje neprijatelje. Međutim, i on je imao trenutke kada ga je lomila žalost. Kada ga je Jeruzalem odbacio, Isus je plakao nad njim. Ljudi su vidjeli suze na njegovom licu i kad se nalazio na Lazarovom grobu. I konačno, kada je Isus sa križa zavapio u očaju: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”, vjerojatno je i nebeski Otac, znajući da su ga naši grijesi razdvojili od njegovog Sina, tiho plakao.

Posljednjih je godina plakanje postalo prihvatljivije kao oblik rasterećenja i iscjeljenja, čak i među muškarcima. Žaljenje mora imati svoj odušak. Zatvorene u nama, suze mogu samo pojačati unutarnji pritisak. Pritisak znači stres, a stres donosi još veću bol. Kao što nam je dao dar da se radujemo i smijemo, Bog nam je, također, dao sposobnost i da oplakujemo. Tako onima koji tuguju, vlastite suze i suze onih koji suosjećaju s njima, olakšavaju bol.

Neki su gubici, svakako, preteški, a neka razdvajanja prebolna da bi im plakanje bilo odušak. Neke će boli samo Bog moći ublažiti i neke suze samo vječnost zaustaviti. Biblija kaže: “On sam, Bog, bit će s njima. On će otrti svaku suzu s njihovih očiju… Neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli.” Naš nebeski Otac koji nas voli, nikada neće zapovijedati da prestanemo plakati. On nas razumije. Ali postavlja se pitanje, razumijemo li mi njega? Božje srce ranjava svaki naš grijeh, svako naše odbacivanje njegove ljubavi, sva naša nevjerstva. I dok ga tako pogađa bol razdvojenosti od nas, nije li moguće da i on plače? Ponekad se pitam tko će obrisati Božje suze? Naše će tuge prestati kada dođe Isus Krist i kada u naručje primimo svoje uskrsle izgubljene. Ali ako netko od nas odbije pomirenje s Bogom, ako se među nama nađu oni koji više vole svoje grijehe nego vječni život, tko će ispuniti njihovo prazno mjesto u Božjem srcu?

Vjerojatno poznajete bol razdvajanja i znate kakvog su okusa suze. Malo tko od ljudi to ne zna. Ali Božja je namjera da utješi svako žalosno srce. I vaša bol, ma koliko velika, može naći svoju utjehu jednog dana. Ali zato uvijek imajmo na umu i Božje osjećaje. Mi ne možemo mnogo utjecati na odluke drugih, ali osobno možemo odlučiti da odgovorimo na njegov poziv. Ako mu vjerujemo, pokajemo se i njemu se predamo, on će se uveliko utješiti našim povratkom. Mi možemo biti oni koji će obrisati Božje suze.

Autorica: Jeanne Jordan; Izvor: Biblija-govori.hr