Što je bogohuljenje?

Bogohuljenje je podrugljiv govor ili uvreda protiv Božjeg imena, djela ili svojstava. Bogohuljenje je uvijek bilo kažnjivo.

Prema Merriam-Webster rječniku bogohuljenje se definira kao “čin uvrede ili iskazivanja prezira ili nedostatka poštovanja prema Bogu”. Treća Božja zapovijed kaže:

“Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.” (Izlazak 20, 7)

Bogohuljenje se pojavljuje i u Starom i u Novom zavjetu

Bogohuljenje je bilo zločin u zakonu koji je Bog dao Mojsiju. Božji narod trebao je štovati i slušati Boga. U Levitskom zakoniku čovjek je hulio na Božje ime i bio je kamenovan do smrti.

A sin jedne Izraelke, komu otac bijaše Egipćanin, iziđe među Izraelce i zametne u taboru svađu s nekim Izraelcem. Uto sin Izraelke pogrdi Ime i opsuje ga. Tada ga dovedu Mojsiju. Mati mu se zvala Šelomit, a bila je kći Dibrijeva iz plemena Danova. Stave ga u zatvor dok im se ne očituje volja Jahvina.
Onda Jahve reče Mojsiju: “Izvedi psovača iz tabora. Potom svi oni koji su ga čuli neka stave svoje ruke na njegovu glavu. A onda neka ga sva zajednica kamenuje. Poslije toga ćeš ovako prozboriti Izraelcima: Tko god opsuje Boga svoga neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino neka se smakne – neka ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora umrijeti.” (Levitski zakonik 24, 10-16)

Izaija 36 priča priču o Senaheribu, kralju Asirije, i njegovom pokušaju da demoralizira Jeruzalem prije nego što je napao. Nakon što je ukazao na brojne pobjede Asirije, on kaže: “Koji su među svim bogovima tih zemalja izbavili svoju zemlju iz moje ruke, da bi Jahve izbavio Jeruzalem iz ruke moje?” (Izaija 36, 20). Senaherib je počinio bogohuljenje pretpostavljajući da je izraelski Bog jednak lažnim bogovima okolnih naroda.

Judejski kralj Ezekija navodi ovu hulu u svojoj molitvi Bogu, u kojoj traži da ih Bog izbavi. I to je upravo ono što je Bog učinio. Izaija 37, 36-37 objašnjava: “Tad iziđe Anđeo Jahvin i pobi u asirskom taboru sto osamdeset i pet tisuća ljudi. Ujutru, kad je valjalo ustati, gle, bijahu ondje sve sami mrtvaci. Senaherib podiže tabor i ode. Vratio se u Ninivu.” Kasnije je ubijen u hramu svog boga Nisroka. Mačem su ga ubili njegovi sinovi.

Ananija i Safira počinili su vrstu bogohuljenja kada su odbacili Božje sveznanje i svetost i pretvarali se da doniraju crkvi više nego što su zapravo posjedovali (Djela apostolska 5, 1-10). A Isus je pogubljen, jer su svećenici i farizeji vjerovali da je hulio tvrdeći da je Bog (Matej 26, 65).

Bogohuljenje se može počiniti samo protiv Boga

Iz perspektive judaizma i kršćanstva, pravo bogohuljenje može se počiniti samo protiv Boga; međutim, druge religije također podižu optužbe za bogohuljenje. Kada je Nabukodonozor bacio Šadraka, Mešaha i Abed-Nega u užarenu peć, u biti ih je optužio za bogohuljenje – u ovom slučaju čin poricanja Nabukodonozorova božanstva (Daniel 3). Godinama kasnije, kada je kralj Darije poslao Daniela u jamu s lavovima, to je bilo iz istog razloga (Daniel 6). Nebrojeni kršćani izgubili su živote u prvim danima Crkve zbog odbijanja štovanja rimskog cara.

Hula na Duha Svetoga

Isus je govorio o posebnoj vrsti bogohuljenja – huli na Duha Svetoga – koju su počinili vjerski vođe njegova doba. Naime, farizeji su bili očevici Isusovih čuda, ali su djelo Duha Svetoga pripisali Sotoni (Marko 3, 22-30). Njihovo prikazivanje svetog kao demonskog bilo je namjerno, uvredljivo odbacivanje Boga i bilo je neoprostivo.

PROČITAJTE JOŠ: