Bolesna majka (42) dvoje djece je prestala jesti i piti, preminula je

Emma Bray (42), majka dvoje djece iz Devona, preminula je nakon što je donijela odluku da dobrovoljno prestane jesti i piti kako bi poštedjela svoju djecu „užasa“ bolesti motornog neurona (MND).

Bivša humanitarka, koja je pomagala beskućnicima i žrtvama nasilja, odlučila je svoj život završiti na vlastiti način – tiho, uz pogled na drveće iz hospicija i posljednje riječi upućene svijetu.

„Živjela sam dobar život, okružena ljubavlju, glazbom i smijehom“, napisala je na Instagramu uz posljednju fotografiju. „Ako ovo čitate, završila sam svoj posljednji obilazak sunca.“

Emma je svoju smrt pretvorila u čin aktivizma. Do posljednjeg daha podržavala je Zakon o potpomognutom umiranju, a svoju djecu (14 i 15 godina) željela je zaštititi od prizora vlastitog gušenja i nemoći. Isplanirala je vlastitu sahranu, oproštajni govor i čak otišla na koncert Alanis Morissette – ispunivši tako i posljednju želju sa svoje „liste“.

No, iza ove duboko emotivne priče stoji i pitanje koje kao društvo ne smijemo ignorirati: je li eutanazija rješenje za patnju?

U ime ljubavi – ili u ime odustajanja?

Emmina odluka po njezinom viđenju nije bila plod slabosti, nego majčinske ljubavi. Ipak, kao kršćani, pozvani smo postaviti pitanje: može li se život, ma koliko ranjen, ipak živjeti s dostojanstvom bez potrebe da ga sami prekidamo?

Bog nije dalek ni u patnji. On je Emanuel – Bog s nama – i u bolesti, i u umiranju. Iako razumijemo Emmin strah i želju da djeci ne ostavi traumu, vjerujemo da patnja ne mora biti besmislena. Istinska ljubav često se pokazuje upravo kroz služenje do kraja, ne kroz bijeg.

Eutanazija, pa čak i u obliku dobrovoljnog prekida hrane i pića, može nositi poruku koja nenamjerno oduzima nadu onima koji još žele živjeti, čak i u najtežim trenucima.

Emma Bray ostavila je neizbrisiv trag – život pun dobrote i borbe za druge. No možda nas njezina priča poziva ne samo na suosjećanje, već i na dublje promišljanje: kako kao društvo možemo bolje podržati teško bolesne – ne da im pomognemo da umru, nego da im pomognemo da žive, sve do prirodnog kraja.