Davne 1964. godine, tada 17-godišnji Randy Gardner odlučio je, zajedno s dvojicom prijatelja, srušiti svjetski rekord u nespavanju za školski projekt iz znanosti.
Ono što je započelo kao ambiciozan tinejdžerski pothvat, pretvorilo se u jedan od najpoznatijih medicinskih eksperimenata koji je Randyja stajao zdravlja desetljećima kasnije.
Bacanjem novčića odlučeno je da će upravo Randy biti taj koji će ostati budan, dok su njegovi prijatelji i ugledni istraživač spavanja sa Stanforda, dr. William Dement, pratili njegovo stanje. Iako su roditelji bili prestravljeni mogućnošću kobnog ishoda, Randy je uspio izdržati nevjerojatnih 11 dana, odnosno 264 sata, bez sna.
Put do rekorda bio je zastrašujući. Već trećeg dana Randy je osjećao snažnu mučninu, a ubrzo su uslijedili gubitak pamćenja, paranoja i halucinacije. Zanimljivo je da su kasnija istraživanja pokazala kako je njegov mozak zapravo “drijemao” u dijelovima – dok bi jedan dio bio aktivan kako bi mogao igrati košarku ili komunicirati, drugi dijelovi mozga bi se isključivali radi odmora.
Iako se nakon eksperimenta činilo da se Randy potpuno oporavio nakon samo 14 sati sna, prava cijena stigla je desetljećima kasnije. Oko 1997. godine Randy je počeo patiti od teške i kronične nesanice. Opisao je to kao svojevrsnu „karmičku otplatu“ za ono što je učinio svom tijelu kao tinejdžer. Godinama je mogao spavati tek po 15 minuta, što ga je činilo razdražljivim i fizički iscrpljenim.
Zbog opasnosti po zdravlje, Guinnessova knjiga rekorda prestala je prihvaćati nove pokušaje u ovoj kategoriji. Randyjeva priča služi kao snažan podsjetnik da je san temeljni Božji dar za obnovu našeg tijela i uma, te da igranje s prirodnim granicama može ostaviti neizbrisive tragove na našem zdravlju.
